UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

U fokusu: Deset gafova ministra Nakića

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

     Prvo, Ministar se ni sa kim nije konzultirao, posebno ne s najvaž­nijim zainteresiranim skupinama - zaposlenima, umirovljenicima i udruga­ma oboljelih, a konzultacijski kanali za to postoje i takva je praksa uhodana. No, ministar je očito umislio kako ne treba nikoga ništa pitati, jer on sam od­lučuje, čak bez dogovora unutar koali­cije na vlasti. Milivoj Špika, čelnik Blo­ka umirovljenici zajedno je odmah izja­vio da je takvo povećanje cijene za um­irovljenike neprihvatljivo te dodao kako ih nitko nije konzultirao, naglasivši: „Ako su to reforme, onda jadna nam majka. Nadam se da to nisu reforme o kojima su govorili.” Umirovljeničke udruge su ponovo pisale ministrici rada i mirovinskog sustava zahtijevajući hit­no sazivanje novog Nacionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe, a sindi­kalne središnjice su zatražile da se to pitanje hitno stavi na prvu sjednicu Gospodarsko-socijalnog vijeća. Očito ovom ministru demokratske procedure nisu bliske, niti poznate.

     Drugo, svakoj promjeni cijena javnih usluga, mjera ili politika, prethode ana­lize stanja, pa simulacije, analiza učin­ka te procjena štete. Ovaj ministar očito ne vjeruje u takve „predradnje”, već je cijenu od 89 kuna (zašto ne 90?) izvuk­ao iz džepa, jer bi nam u protivnome ponudio na uvid svoje računice i otvorio javnu raspravu. Možda je prvotna ideja bila staviti cijenu s popusta u dućanima, npr. 89,99 kuna, kako bi izgledalo ma­nje. Ispod svake demokratske i političke razine.

 

SIROMAŠNI PLAĆAJU DRŽAVNE DUGOVE

     Treće, nakon analiza stječe se uvid u dugove, potraživanja, unutarnje re­zerve, te se pokuša iznaći mjere kojima bi se sanirala situacija, bez da se vrši povećanje cijena, što je u svim politika­ma posljednje i najnepopularnije sred­stvo, osobito ako obuhvaća ogroman dio stanovništva, neovisno o tome što su brojne skupine oslobođene plaćanja (siromašni, branitelji, davatelji krvi itd.). Poskupljenje cijena koje se dotiče ranjivih kategorija, koje će pojedinac odmah osjetiti na siromaškom džepu, koje se odnosi na osjetljive usluge po­put zdravlja ili školovanja, niti jedna vlada neće primijeniti bez dobrog pro­mišljanja i vaganja, a osobito ne na po­četku mandata. Nakić je očito naštetio svojoj vladi, a dobio je podršku i svog stranačkog gazde Petrova, koji je time samo potvrdio svoju političku neukost.

     Četvrto, da je učinjena analiza, pa čak i da je ipak donesena odluka o poskuplje­nju cijene dopunskog zdravstvenog osigu­ranja, stručna bi vlada razradila strategiju oblikovanja poskupljenja, te taktiku pre­zentacije u javnosti. Nakić je pao iz vedra neba, bez da je promislio o stvarnim ljudi­ma, o prosječnoj mirovini od 2.237 kuna i o prosječnoj plaći od 5.646 kuna.

     Da je vizualizirao stvarne ljude, onda bi predložio da se mjera poskupljenja ne odnosi npr. na umirovljenike, te bi vratio različite cijene za prihodovno i socijalno različite kategorije građana. Doista, kad prosječna mirovina čini samo 38 posto prosječne plaće, nije li i to kvalitetan indi­kator za utvrđivanje cijene? Ne i ovom ministru, jer on zna kako je bilo: „Podsje­tio je kako je prigodom uvođenja dopun­skog osiguranja, koje danas plaća oko 1,5 milijuna građana, postojalo nekoliko kategorija osiguranika koji su izdvajali 130, 80 ili 50 kuna, ovisno o imovinskom cenzusu, a nakon toga je uvedena zajed­nička polica za sve u iznosu od 70 kuna.” Dakle, zna, ali znanje ne koristi.

 

BANALIZACIJA SIROMAŠTVA

     Peto, zabrinjavajuća je banalizacija si­romaštva koje u Hrvatskoj, naročito u dobnoj skupini starijih od 65 godina, dra­matično raste, te već obuhvaća svaku treću stariju osobu. Hrvatska je na četvr­tom mjestu po siromaštvu starijih osoba, a na dnu po relativnoj vrijednosti mirovi­na (udjelu u plaći). Strašno je kad pred­sjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner sa smiješkom i nevjericom kazuje kako je riječ o „samo 19 kuna”, te kako je to „si­tan novac”. To kaže umirovljenicima čije su mirovine upravo „usklađene” za bijed­nih 11 kuna.

     Akademik s akademskim dodatkom i visokim primanjima, čija će mirovina biti oko 9.000 kn, kaže: „Zanimljivo je da se tako velika buka podiže zbog doslov­no 19 kuna mjesečno, a trećina odraslih puši...” Očito oni koji izgovaraju takve komentare žive u virtualnom, paralelnom svijetu, iz svojih luksuznih automobila ne svraćaju pogled na vojsku gladnih, koja kopa po kantama za smeće, skuplja bo­ce, čeka u redovima pred javnim kuhinja­ma. I dodajmo ovo: prosječna „staračka obitelj”, uz jednog do dva umirovljenika, ima i jedno do dvoje nezaposlene djece i unučadi. Pa onda pomnožimo „doslovno 19 kuna” sa 12 mjeseci i s tri člana obite­lji, i eto 684 kune više godišnje, odnosno ukupno 3.204 kune.

     Šesto, socijalna osjetljivost je jedno od temeljnih načela u politici. Slabog ne udaraš nogom, ranjenom ne sipaš sol u ranu. Inače si gubitnik. Hrvatska inačica je socijalna osjetljivost s figom u džepu, sport uvježbavan od svih stranaka na vlasti. Međutim, ministar Nakić je učinio nevjerojatni presedan kada je pokušao građane uvjeriti da oni moraju biti soci­jalno osjetljivi i platiti veću cijenu dopun­skog osiguranja, i to zato što je država dužna tom istom dopunskom osiguranju.

On je rekao sljedeće: „Morat ćemo po­većati stopu za one koji plaćaju dopun­sko da bi 900.000 naših građana, a to su učenici, studenti, umirovljenici s malim mirovinama, darivatelji organa i krvi, i da­lje mogli dobivati kvalitetnu zdravstvenu zaštitu”. Tako je Nakić mislio napraviti emocionalnu navlakušu, a zapravo se utopio u vlastitom glibu laži. Hrvatski za­vod za zdravstveno osiguranje je odmah reagirao i rekao kako bi stanje sa zdrav­stvom bilo daleko bolje, da je država podmirila svoja dugovanja za besplatne police svim ranjivim kategorijama, a za koje je trebala uplatiti iz državnog prora­čuna u zdravstvenu riznicu. Riječ je o oko 420 milijuna kuna. Dakle, Nakić traži da prosječno vrlo siromašni građani plate veću cijenu dopunskog osiguranja kako bi pokrili dugove države za to isto dopun­sko u 2015. godini?! Ludilo.

 

HAJDEMO U SLOVENIJU

     Sedmo, jedan od bivših ministara, ako tko pamti Darka Milinovića, 2010. godine je uveo prihodovni cenzus za oslobađa­nje od plaćanja dodatnog zdravstvenog osiguranja, kojim je jednim potezom 364.000 ljudi (koji su do tada bili oslo­bođeni plaćanja) „oslobodio” od dopun­skog osiguranja, a bez plaćene premije ostalo je i 218.000 nezaposlenih. Milino- vić je tada uveo prihodovni cenzus od 1.516,32 kune, po članu obitelji, odnos­no 1.939,39 kuna za samce. Ministri Os- tojić i Varga nisu pokazali neku socijalnu osjetljivost, te su unatoč tome što su Sindikat i Matica umirovljenika zatražili povećanje cenzusa, ostavili na snazi onaj od 2010. godine. Logično bi bilo da je Nakić predložio viši cenzus, jer je prosječna plaća 2010. godine iznosila 5.329 kuna, a danas je ipak nešto viša 5.646 kuna.

     Osmo, ministar je našao savršen ar­gument zašto mora poskupiti policu do­punskog osiguranja: „U Sloveniji se za dopunsko osiguranje izdvaja 28 eura, što je preko 200 kuna, a Hrvatska za zdrav­stvo izdvaja puno manje, a nema slabiji zdravstveni sustav.” Ministar fakat živi u nekom drugom svijetu, jer inače ne bi upotrijebio takav argument. Naime, u Sloveniji je prosječna plaća 1.015 eura, a u Hrvatskoj 750 eura, dok je slovenska mirovina prosječno 613 eura, a hrvatska samo 297 eura. Slovenska mirovina vrije­di 60 posto plaće, a hrvatska 38 posto prosječne hrvatske neto plaće.

     Daljnja matematika pomaže shvatiti kako je realna vrijednost hrvatske pros­ječne mirovine (a 55 posto ih prima ma­nje od prosjeka od 2.237 kn) oko 30 pos­to od prosječne slovenske neto plaće. Pa bi onda cijena dopunskog zdravstvenog osiguranja od 70 kn za hrvatskog pros­ječnog umirovljenika bila u ekvivalentu 200 „slovenskih” kuna. Možda ministar nije imao kalkulator, no računice i argu­menti su mu labavi. K tome, prema Glo­bal Age Watchu prošle je godine sloven­sko zdravstvo bilo na 26. mjestu u svije­tu, a hrvatsko na 32. Dakle, ipak nešto niže. A prema istom izvoru, siromaštvo u Sloveniji iznosi samo 9,8 posto starijih osoba, a u Hrvatskoj čak 24,9 posto. Pa, ministre, što ne čitate, što ne provjerava­te, što ne pitate?!

 

BEZ SOCIJALNOG KOREKTIVA

     Devet, prije „reformskih poteza”, po­trebno je odrediti strategiju zdravstva i zdravstvenog osiguranja, a zatim defini­rati reformski put i ritam. A što je, zapra­vo, strategija ministra Nakića i ove vla­de? Eh, takve strategije službeno nema, jer je nitko nije usvojio. Premijer Oreško- vić je rekao kako je kanadski zdravstveni sustav dobar, a nesuđeni ministar Čoru- šić je rekao kako neće privatizirati zdrav­stvo, već samo dijelom zdravstveno osi­guranje. Mostova zdravstvena reformska strategija je u prosincu imala pet točaka: „definiranje osnovne razine zdravstvene zaštite za sve građane po principu društ­vene solidarnosti jer je pravo na zdravlje temeljno ljudsko pravo”; racionalizacija i financijska stabilizacija zdravstvenog sustava; hitne mjere za zaustavljanje od­ljeva zdravstvenog kadra iz Republike Hrvatske; reforma sustava zdravstvenog osiguranja i bolničkog zdravstva i, na posljetku, definiranje strateških projekata i depolitizacija zdravstva.

     Potezi ministra Nakića nemaju veze ni sa jednom od točaka, a pogotovo s time da je Most obećao široku javnu raspravu i postizanje konsenzusa o svakoj od to­čaka. Ono što jest na djelu pročitali smo u „strogo povjerljivom” materijalu čiji je autor dobro poznata osoba s vrha Croa- tia Osiguranja (sada u vlasništvu korpo­racije Adris). U tom dokumentu kojega nema, ali se u stvarnosti primjenjuje, HZZO se naziva monopolistom koji ost­varuje gubitak zbog niske cijene police i prevelikog broja „socijalnih” korisnika. Kao da funkcija državnog osiguravatelja nije služiti kao socijalni korektiv, i kao da država (ministarstvo zdravlja) nije donije­lo liste onih koje oslobađa plaćanja do­punskog zdravstvenog osiguranja (brani­telji, davatelji krvi itd.).

Uglavnom, na djelu je izvlačenje do­punskog osiguranja iz HZZO-a, te priva­tizacija dodatnog osiguranja, umjesto da je HZZO uveo još i dodatno osiguranje, i time jamčio opstanak socijalne države i javnog zdravstva. Dakle, posve obrnuti smjer. Cijena dopunskog osiguranja bit će prepuštena tržištu (izrijekom piše: „tržište određuje cijenu”), a police će za mlađe od 65 godina iznositi 150 kuna, što piše i u dokumentu „kojeg nema”.. Za očekivati je da će cijena za sve stari­je od 65 godina, ovisno o njihovu zdrav­stvenom stanju, iznositi 300 i više kuna mjesečno No, nije samo Nakić zagovara­telj prebacivanja dopunskog zdravstve­nog osiguranja u privatne ruke. Isto je još 2004. godine najavio tadašnji minis­tar zdravlja Hebrang. Kao što je financij­ska industrija sa svojim mirovinskim fon­dovima donedavno imala glavnog zago­vornika u bivšem ministru Mirandu Mrsi- ću, eto nam sada Hebrang i osigurava- teljska industrija progovaraju kroz Nakića. Eto nam ubijanja socijalne države i javnog zdravstva legendarnog Andrije Štampara.

     Deset, u strategiji koje nema, ali smo je čitali u tajnom dokumentu, piše i ovo: „Osigurati financijsku stabilnost i održi- vost zdravstvenog sustava bez dotacija iz državnog proračuna”. Doista je pres- trašno kako nam dečki iz osiguravatelj- ske industrije kroje ukidanje javnog zdravstva i to u trenutku kad je hrvatsko izdvajanje za zdravstvo među najnižima u Europskoj uniji. Ali, ima i nešto gore. Piše dalje: „Usmjeriti poslovanje HZZO- a samo na obvezno zdravstveno osigu­ranje uz odvajanje socijalnih transfera na teret državnog proračuna, te prepuš­tanje ostalih vrsta zdravstvenog osigu­ranja tržištu”. Oprostite, ali čini se kako ministar Nakić stvarno ima strategiju, i to vrlo jasnu i kratku, u jednoj rečenici, ma koliko je negirao naknadnim priopće­njima.

Što slijedi? Nakon što su direktno ili indirektno drugi potpredsjednik Vla­de, premijer i predsjednik Hrvatskog sabora podržali povećanje cijene dopunskog osiguranja i ovakav smjer zdravstvenih reformi, HZZO mora postupiti po nalogu ministra Nakića, no srećom, propisi određuju da je dužan provesti javnu raspravu, a odluku formalno mora usvojiti i Upravno vijeće HZZO-a. Ne znamo kako će se provoditi ta javna raspra­va, no umirovljenici ovdje javno iz­nose svoje stajalište, a isto će uputi­ti i ministru i HZZO-u. U nadi da će se poštovati netom usvojeni prora­čun i neće uvoditi ikakve promjene u ovoj godini.