Problemi starijih osoba u cijeloj Europi su slični u najmanje tri točke: prvo, nedostatak zaštite prihoda i porast siromaštva; drugo, slabljenje javnog zdravstva, te; treće, nesigurnost dugoročne skrbi za invalide i druge osobe u potrebi tuđe njege i pomoći. Ta tri pitanja utječu na uvjete života starijih osoba baš u svim zemljama EU
U Paviji, odakle potječete (rođeni ste 1. studenoga 1947. godine), tepaju vam da ste „Carlina di ferro”, Karlica od željeza; kažu da ste energična, borbena, iskrena, ohrabrujuća lica, te uvijek spremna saslušati i pomoći. Ovo nalikuje na opis neke vrste ženskog sindikalnog Robin Hooda. Da li se i Vi tako vidite?
Uvijek sam smatrala da oni koji odaberu rad u sindikatu trebaju u potpunosti biti na raspolaganju za potrebe i prava radnih ljudi i žena. Još od djetinjstva sam gledala borbu na licima ljudi koji su se vraćali kući s posla i tugu u očima siromašnih. Moja obitelj je bila siromašna seljačka obitelj, a na studij sam išla u večernjim satima, jer sam danju morala raditi. Radila sam brojne poslove, čuvala djecu, obavljala administrativne poslove, samo da bih mogla pohađati škole i sveučilište. To su ti korijeni koje su mi dali vrijednosti i solidarnost, a iznad svega hrabrost da se borim.
Nakon što ste privela kraju studij psihopeda- gogije, usporedo radeći, krajem 1969. zaposlila ste se u odjelu zdravstvene fizike u Općoj bolnici u Paviji. Sto ste konkretno radila na radnom mjestu i kako to da ste već 1971. godine odlučila krenuti u sindikalnu borbu?
Zdravstvena fizika je bio odjel gdje su se obavljali radioaktivni tretmani za uništavanje tumora i leukemije. Na žalost, tamo je bilo puno djece i ja sam pružala psihopedagošku potporu njima i njihovim roditeljima. Vidjela sam toliko patnje i neka lica bolesne djece i mladih ostala su utisnuta u moje sjećanje. To su tužne, ali i lijepe uspomene. Godine 1971. su u Općoj bolnici u Paviji, ustanovi sa 5.000 zaposlenih održani izbori za delegate u sindikalnom vijeću, kako je utvrđeno radničkim statutom koji je 1970. postao zakonom. Članovi zdravstvenog sindikata CGIL/Op- će konfederacije talijanskih radnika pitali su me za sudjelovanje na listi. Prihvatila sam i izabrana s puno glasova. S vremenom su me izabrali za glavnu tajnicu zdravstvenog sindikata u Paviji.
Sindikalno kadroviranje u Italiji je posve drukčije nego u Hrvatskoj. Nama zvuči neobično da ste 1984. poslana voditi sindikat graditelja Pavije, a potom kroz dvije godine i u sekretarijat na nacionalnoj razini. Kako to da ste iz zdravstvenog sindikata prebačeni u graditeljski?
Statutom CGIL-a je predviđena je obvezna promjena zaduženja svakih osam godina, a prijelazi između sindikalnih sektora vrlo su česti. Ipak, prijelaz iz zdravstvenog u građevinski sindikat je bio izvršen na moj zahtjev. Željela sam se brinuti o radnicima koji su imali puno problema i vrlo težak, riskantan posao. Ne mogu reći da je u početku bilo lako, trebalo mi je šest mjeseci da „osvojim” sindikat graditelja. Naporno sam radila u obrani njihovih prava i to s dobrim rezultatima, što me dovelo na višu razinu upravljanja granskim sindikatom na nacionalnoj razini. U Italiji je bilo dosta rasprave o tom slučaju, osobito u graditeljskom sindikatu, jer biti žena na čelu muškog sindikata nije bilo uobičajeno. Ja sam osjećala da mi članovi iskazuju poštovanje i ljubav. Stoga je za mene to bilo veliko ljudsko iskustvo.
Pročitala sam kako legendarni Bruno Trentin, sindikalni vođa lijevog CGIL-a, nije bio oduševljen što ste 1992. godine izabrana za generalnu tajnicu muškog sindikata graditelja, i to čak dva uzastopna mandata. Sto ste naučila u tih osam godina, a da Vam pomaže i danas, u ulozi generalne tajnice FERPA-e?
Iako me cijenio, Trentin nije želio da žena bude šefica građevinskim radnicima. Zapravo, postala sam generalna tajnica njihovog sindikata od 400.000 članova, jer su oni, unatoč protivljenju velikog vođe, na tome inzistirali. Trentin je to morao prihvatiti i zbog toga jer ja nisam osoba koju se može zastrašiti. Dakle, Trentin me je izazvao, on je izgubio, a ja sam pobijedila snagom radnika koji su me podržali.
U tom granskom sindikatu sam naučila boriti se za one koji obavljaju težak posao, otkrivši da iza tog napora ima puno solidarnosti i humanosti. Shvatila sam da ljudi koji obavljaju fizičke dostojanstvene poslove zaslužuju puno poštovanje i pažnju svog sindikata. To vrijedi i za one koji se bore za ranjive osobe, poput starih. Zbog toga sam se željela aktivirati u FER- PA-i, jer mislim da umirovljenike i one koji više nisu mladi, treba braniti i štititi. Za takav cilj treba im manje birokratska i borbenija FERPA.
„Muški poslovi” i „muško okruženje” su Vas pratili i kad ste došli na čelo svih industrijskih sindikata 2000. godine, nakon brojnih uglednih sindikalnih (muških) imena vaših prethodnika. Sto mislite što ste inovativno donijeli u taj sektor?
Mislim da je to moj način odnosa s radnicama i radnicima industrijskih tvornica. Otvorila sam s njima kontinuirani dijalog, sudjelovala na skupovima na radnim mjestima, objašnjavajući da se ne trebaju baviti samo svojim plaćama, već i organizacijom rada, sigurnošću i zaštitom okoliša. Otvorila sam i dijalog između metalaca, radnika u kemijskoj industriji, tekstilaca, prehrambenih radnika, graditelja, svih radnika. Provela sam najveći dio vremena u nastojanju da svi radnici ujedine svoje bitke za jednaka prava za sve, neovisno rade li u maloj firmi ili u velikoj kompaniji. To što sam žena, nije mi stvaralo baš nikakve probleme.
Nakon brojnih dužnosti u CGIL-u, sindikalnoj središnjici koja broji 6 milijuna članova, 2008. godine ste izabrana za generalnu tajnicu najvećeg pojedinačnog sindikata u Italiji, Sindikata umirovljenika SPI-CGIL. Je li to naprosto bio novi sindikalni zadatak ili ste sama željela završiti svoj sindikalni rad borbom za prava radnika koji su svoje mirovine stekli radom?
Odlučila sam nastaviti svoj sindikalni put dužnošću na čelu SPI/Sindikata umirovljenika Italije. Zbog toga sam tri puta odbila predloženu kandidaturu za Senat i prijedlog da budem ministrica rada. Neki zbog toga misle da sam pomalo luda, no ja sam naprosto dosljedna svojim životnim odlukama.
Je li točno da ste Berlusconiju, kad je odlučio rezati mirovine, rekla „Znaš, nemojte ni pokušati izrezati penziće na šnite!” Je li Vas se Silvio preplašio?
Mnogo sam se borila s Berlusconijevom vladom i vjerujem da ih ni u čemu nisam štedjela. Berlusco- ni je ponešto čudan tip, i bez obzira na moju tvrdoću u doba naših sukoba, kad bih ga sretala za vrijeme pregovora, uvijek je sa mnom bio nasmijan i pristojan. Pravi gospodin. No, činjenica je da da nikad nije pomogao umirovljenicima; samo brojna obećanja, a malo djela. Berlusconi je uvijek samo razmišljao kako će riješiti vlastite probleme sa zakonom, zaštititi osobne interese i svoju kompaniju. Zapravo, nije se nikada zalagao za razvoj naše zemlje, te je uvijek negirao postojanje krize i nezaposlenosti.
Jednom prigodom ste izvrsno dijagnosticirali tipičnu vladu. Rekli ste da svaki put kad vlada hitno treba doći do para, slijedi oslanjanje na džepove uobičajenih žrtava – umirovljenika. Tako je tijekom proteklih 15 godina ta kategorija talijanskih građana izgubila 30 posto kupovne moći. Predstavnike vlade ste upitali žele li nastaviti u tom smjeru ili će konačno promijeniti smjer ka pravednosti. Mislite li da je tako i u drugim europskim zemljama?
U Italiji, kao i u mnogim drugim zemljama, vlade smatraju da će izaći iz krize ako pronađu sredstva za sanaciju javnog duga i za uravnoteženje državnog proračuna, a to čine posredstvom uobičajenih žrtava, a to su umirovljenici i radnici. Smatram takve odluke neodgovornim, jer bez zaštite plaća i mirovina, unutarnja tržišta svih zemalja propadaju. Nema okretanja novca i dolazi do zaustavljanja potrošnje.
Financijsko udaranje po umirovljenicima i dalje je ozbiljno pitanje, jer su najslabiji, ali i zato što su oni sve češće jedina potpora obitelji i unuka koji ne mogu naći posao. Gubitak kupovne moći mirovina je pitanje koje je znakovito za sve europske zemlje. Zbog toga je važna strategija i sindikalna akcija od strane ETUC/Europske konfederacije sindikata i FERPA-e. Zaštitom starijih se gradi svima nama toliko potrebna socijalna Europa.
Sada ste zagrizli u puno disperzivniju priču, koju je vjerojatno teže pohvatati. Od rujna 2015. ste izabrana za generalnu tajnicu FERPA-e. Je li to bio samo novi zadatak ili osobna odluka posvetiti se posve drukčijem izazovu?
To je bio moj izbor, jer me europski izazov jako zanima. Zahvaljujem svim europskim sindikatima umirovljenika, koji su mi na kongresu u Budimpešti iskazali svoje povjerenje izborom za generalnu tajnicu FERPA-e.
Predvodite deset milijuna umirovljenika i starijih osoba u 40 europskih zemalja. Svaka zemlja ima svoje zakone, iskustva i prakse. Prepoznajete li ipak određene srodne tendencije spram umirovljenika? Koje?
Problemi starijih osoba u cijeloj Europi su slični u najmanje tri točke: prvo, nedostatak zaštite prihoda i porast siromaštva; drugo, slabljenje javnog zdravstva, te, treće, nesigurnost dugoročne skrbi za invalide i druge osobe u potrebi tuđe njege i pomoći. Ta tri pitanja utječu na uvjete života starijih osoba baš u svim zemljama EU.
Tu je prije svega vidljiv pokušaj da se upravo starima naplati teret velike ekonomske
krize i krize nezaposlenosti, kojim se reduciraju javni servisi i sustavi društvene skrbi.
Moramo se boriti kako bismo to spriječili.
Došli ste na čelo FERPA-e 22 godine nakon njezina osnutka u Madridu. Mislite li da je u tom razdoblju dovoljno toga učinjeno ili prosuđujete da je moglo i bolje?
Onima koji su prije 22 godine osnovali FERPA-u pripada velika zasluga zbog toga što su imali izvanrednu socijalnu i političku intuiciju. Od osnutka do danas, brojne su grupe sindikalista predano radile na poboljšanju položaja umirovljenika, često uz brojne poteškoće.
Ako je danas FERPA dobra organizacija, to je njihova zasluga. Istina, uvijek i svugdje se može nešto učiniti bolje, no moramo gledati naprijed, u nove ciljeve, kako bismo stvorili čvrstu frontu za sadašnji politički kontekst.
S kojim se glavnim izazovima svakodnevno susrećete kao generalna tajnica FERPA-e? Koje su najveće prijetnje mirovinskim sustavima, mirovinama i umirovljenicima u Europskoj uniji?
Susrećem se s izazovima s kojima se danas susreće svaka sindikalna organizacija – nastupila su teška i komplicirana vremena – ali ne smijemo se obeshrabriti. Prijetnje su najvidljivije u tri zajedničke točke, koje sam prije spomenula (siromaštvo, zdravstvo, dugoročna skrb), ali prije svega, jasno je vidljiv pokušaj da se upravo starima naplati teret velike ekonomske krize i krize nezaposlenosti, kojim se reduciraju javni servisi i sustavi društvene skrbi. Moramo se boriti kako bismo to spriječili.
U Hrvatskoj su relativne mirovine (udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći) najniže u okruženju, samo 294 eura, a prema metodologiji Eu- rostata linija siromaštva i socijalne isključenosti (60 posto medijana plaće) iznosi 341 eura, pa to znači da 66 posto umirovljenika ima prihode ispod te linije. Kako se boriti za veća prava umirovljenika, kad je svaki treći u zoni rizika od siromaštva? Što biste preporučili našem Sindikatu umirovljenika Hrvatske?
Ostanite ujedinjeni, ojačajte jedinstvo umirovljenika, gradite saveze s radnicima i mladima, jer ako se obrane prava starijih danas, brane se i prava starijih osoba sutra.
Žene starije dobi posebno su ugrožene. U Hrvatskoj je više od 50 posto žena u dobi od 65+ u zoni siromaštva. U EU mirovine žena su za 40 posto niže od mirovina muškaraca. Koje su to specifične mjere koje biste preporučili u borbi protiv siromaštva starijih žena?
Pokrenula sam inicijativu da se što prije donese manifest prava umirovljenika i starijih osoba – žena i muškaraca. Jedna od točaka bit će siromaštvo, koje najviše pogađa žene širom Europe, pogotovo one koje žive same. A to je pitanje koje mi posebno leži na srcu i ne namjeravam se njime baviti samo u Bru- xellessu, već i u Hrvatskoj.
SUH je, kao jedna od najstarijih članica FER- PA-e, ovih dana uručio ministrici rada i mirovinskog sustava Peticiju protiv siromaštva starijih osoba sa 26.000 potpisa. Traži se tzv. socijalna naknada, minimalna mirovina u visini od pola neto minimalne plaće, bolje usklađivanje mirovina itd. Očekujete li da će otvorenije metode borbe, pa i prosvjedi umirovljenika, biti nužni u vrijeme kada se urušava socijalna država?
Sindikat umirovljenika Hrvatske učinio je odličnu stvar prezentirajući ministrici rada i mirovinskog sustava zahtjeve iz peticije protiv siromaštva. Svaki prijedlog SUH-a, ako ne bude ispunjen, treba biti izboren.
Dakle, neophodno je uključiti sve umirovljenike za pobjedu u borbi za veću zaštitu mirovinskih primanja i zaustavljanje rasta siromaštva. Bez borbe nigdje nisu postignuti pomaci.
Poznato Vam je kako međunarodne financijske institucije nastoje utjecati na slabljenje javnih mirovinskih fondova, te na jačanje individualne kapitalizirane štednje. U bivšim komunističkim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, uveden je trostu- panjski mirovinski model, koji je doveo do ugroze javnih financija i održivosti mirovinskog sustava. Do sada su taj model ukinule ili ga nisu uvele Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Bugarska, a baltičke zemlje su smanjile doprinose. Koje je Vaše mišljenje u vezi takvog drugog mirovinskog stupa, osobito stoga što iz njega nije moguće očekivati dovoljne mirovine. Zapadnoeuropske zemlje imaju model profesionalnih mirovina u drugom stupu. Koji je prema vama najbolji model i praksa na razini EU?
Uvijek sam preferirala snažan javni mirovinski stup, jer privatni potiču nejednakost. Ovaj problem drugog mirovinskog stupa u zemljama koji spominjete je ozbiljan i mora se rješavati zajednički. Bilo bi korisno osnovati koordinaciju svih (postsocijalističkih) zemalja u široj regiji, uz moju punu uključenost, te otvoriti zajedničku raspravu o daljnjim koracima.
Društvo koje ne poštuje svoje starije, društvo je bez memorije, bez ideje socijalne pravde, bez poštovanja među generacijama. Svi će postati stariji i svi će trebati njegu i pomoć. Dakle, cijela Europska unija mora raditi protiv privatizacije javnih usluga, kao što su zdravstvo i njega, servisi za one koji su u potrebi.
FERPA od osnutka zagovara mir, dokidanje nacionalizama i ekstremizama, parlamentarnu demokraciju, solidarnost među generacijama, opstanak javnih mirovinskih fondova, javno zdravstvo, dostupnost javnih servisa, socijalnu pravdu, aktivno sudjelovanje i aktivno starenje… Koliko su ti izvorni principi i vrijednosti još na snazi u Europskoj uniji? Koliko će ih FERPA nastojati očuvati?
Povelja Europske unije o temeljnim pravima prepoznaje niz osobnih, kao i građanskih, političkih, ekonomskih, ljudskih i socijalnih prava svih europskih građana. Dostojanstvo, sloboda, jednakost, solidarnost, pravda. To su posebne riječi koje se uvijek podržava i brani, jer predstavljaju branu povratku nacionalizma i ekstremizma.
Kakva je pozicija FERPA-e unutar ETUC-a? Koliko je uopće moguće postići jedinstvo radništva, osobito u vrijeme kad su granice između rada i mirovanja netransparentne, kako kroz različite legalne oblike rada i aktivnosti umirovljenika, tako i kroz neformalnu ekonomiju?
FERPA želi pridonijeti strateškim odlukama ETUC-a, tako da ne bude podjele između aktivnih i umirovljenih radnika. Moramo riješiti pitanje aktivnog starenja bez da ono postane kamenom spoticanja. Potrebna je transparentnost i zakonitost rada u bilo kojoj dobi. Želim da starije osobe ne budu prisiljene raditi ako ne žele, a da aktivno starenje bude izgrađeno za dobrobit i poštovanje pojedinca.
Primjećujemo sve izraženije tendencije privatizacije javnih servisa i usluga, te individualizacije rizika starosti i bolesti. K tome su u europskim društvima sve izraženije socijalne nejednakosti. Neke zemlje idu ka ustanovljenju temeljnog prihoda svakom građaninu, dovoljnog za dostojanstven život. U kojem smjeru Vi nazirete pravi put ka državama blagostanja koje će voljeti i poštovati svoje stare?
Društvo koje ne poštuje svoje starije, društvo je bez memorije, bez ideje socijalne pravde, bez poštovanja među generacijama. Svi će postati stariji, i svi će trebati njegu i pomoć. Dakle, cijela Europska unija mora raditi protiv privatizacije javnih usluga kao što su zdravstvo i njega, servisi za one koji su u potrebi. Središnja je točka borbom protiv nejednakosti osvojiti pravo na dostojanstven život.
Postavite sami sebi pitanje na koje želite odgovoriti.
Pitanje: Mladi i stariji ljudi imaju mnogo potreba. Što su prioriteti? Odgovor: mladima je to rad za budućnost. Starijim osobama – zdravlje, blagostanje i mir.