Piše: Mirjana Pavačić-Penđer izvršna tajnica SUH-a
Hrvatski umirovljenici i starije osobe su jedina ranjiva skupina u hrvatskom društvu koja nema pozitivni institut za svoje ljudska prava. Dakle, diskriminira ih sam sustav.
Kako je u društvu sazrijevala svijest o ugroženosti i ranjivosti pojedinih skupina – djece, invalidnih osoba, starijih, žena, tako je sazrijevala i svijest da te skupine treba dodatno zaštiti. Sve osim umirovljenika i starijih osoba.
Davne 2003. godine ustanovljeni su instituti pravobranitelja za djecu te za ravnopravnost spolova. Četiri godine kasnije u Sabor je upućen prijedlog da se ustanove instituti pravobranitelja za invalidne osobe te umirovljenike i starije osobe. Prijedlog o osnivanju instituta pravobranitelja za invalid- ne osobe je prihvaćen, a pravobranitelj za umirovljenike i starije osobe je glatko odbijen. Obrazloženje je bilo slijedeće: Vlada Republike Hrvatske predlaže Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona držeći da umirovljenici i starije osobe mogu ostvariti zaštitu svojih prava putem pučkog pravobranitelja i niza drugih institucija i ureda!? Kako je Vlada „naredila”, tako je Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav Hrvatskog Sabora predložio Hrvatskom saboru da ne prihvati Prijedlog zakona o pravobranitelju za umirovljenike i starije osobe jer za taj Prijedlog zakona nije glasovao niti jedan član Odbora. Naravno, saborski zastupnici imaju visoka primanja, pa si sami mogu priuštiti samo zaštitne mjere za svoja prava.
Tadašnja odluka bila je više nego sramotna. Iza te 2007. godine više nikada aktualna vlast nije smatrala da je to pitanje potrebno opet staviti na dnevni red.
Umirovljenika i starijih osoba ima iz dana u dan sve više. Kako prema UN-u sa 65 godina postajemo stari, Hrvatska je jako stara nacija, svaki peti stanovnik stariji je od 65 godina.
„Tiha” diskriminacija starijih osoba
Zadnji popis stanovništva je pokazao da je broj starijih od 65 godina premašio broj djece i da je udio starog stanovništva u ukupnoj populaciji 18 posto, a prema procjenama za 10 godina u Hrvatskoj će biti 27 posto starog stanovništva.
No, hrvatskim umirovljenicima i starijim osobama pravobranitelj je više nego potreban, jer unutar Ureda Pučkog pravobranitelja nitko se sustavno ne bavi starijim osobama. Već zbog brojnosti starijih osoba, diskriminacija starijih osoba je najrašireniji oblik diskriminacije, ali nije prepoznata kao alarmantna i medijima je puno manje zanimljiva od nekih drugih “diskriminacija«. To je “tiha” diskriminacija koja se događa svaki dan, svugdje oko nas.
Od niza primjera za trenutnom potrebom uspostave instituta pravobranitelja za umirovljenike i starije osobe navest ću samo one koji „vrište”:
Prvo, u Hrvatskoj živi najmanje 50 tisuća starijih od 65 godina koji nemaju nikakva primanja, i to su najčešće žene (nerijetko u seoskim samačkim domaćinstvima). Dakle oni nemaju baš nikakve prihode, ali postoje umirovljenici koji primaju “mirovine« u rasponu od 500 do 1.500 kuna i to njih gotovo 318 tisuća, pa onda još i 233 tisuće koji primaju mirovinu do 2.000,00 kuna i da ne nabrajam dalje.
Teško je za povjerovati da sustav ne prepoznaje kako u Hrvatskoj živi preko 500 tisuća starijih ljudi, ne na rubu siromaštva, već na samom dnu ljudskog dostojanstva.
Šute i trpe
Siromašni su i gladni, šute i trpe, a sustav je sklon zaključiti kako im je to što dobiju dosta jer su stari i ne treba im više.
Drugo, deseci tisuća umirovljenika potpisali su zadnjih godina vrlo štetne ugovore o dosmrtnom i doživotnom uzdržavanju. Razlika između ova dva oblika ugovora je u tome što sklapanjem ugovora o dosmrt- nom uzdržavanju davatelj uzdržavanja stječe pravo uknjižbe prava vlasništva odmah po potpisu, odnosno solemnizaciji ugovora. Nisu rijetki primjeri da su primatelji uzdržavanja odmah po potpisu ugovora postali beskućnici. Ugovor o doživotnom uzdržavanju dozvoljava primatelju uzdržavanja da u svojoj nekretnini boravi do svoje smrti.
Oba tipa ugovora su nepovoljni za primatelja usluge jer davatelj usluge točno zna što dobiva od primatelja usluge, dobiva dogovorenu nekretninu, potpisan i ovjeren ugovor kojim je izuzetno dobro pravno zaštićen, a primatelj usluge daje svoj dom, potpisuje i ovjerava ugovor kojim mu nitko ne garantira što će za tu svoju nekretninu dobi
ti i vrlo je slabo pravno zaštićen uz napomenu kako sustav nije ustanovio točno propisan standard usluga koje primatelj uzdržavanja treba dobiti.
Legalizacija zloporaba
O štetnosti takvih ugovora nitko ih nije upozorio jer nitko nije za to nadležan. I tu je sustav vjerojatno zaključio da starcima ne trebaju nekretnine, već mogu umrijeti ili u ubožnici ili na cesti.
Socijalne službe u Hrvatskoj ne vode nikakav registar takvih i sličnih opasnih ugovora za primatelja usluge, pa pojedini „dobrotvori” imaju sklopljeno na desetke ugovora i od toga su napravili unosan biznis, a službeni stav Ministarstva pravosuđa je da svatko ima pravo odlučivati što će i kome dati od svoje imovine. To je zapravo legalizacija prijevara i zloporabe starijih osoba.
Nadzor nad provedbom ovih ugovora u praksi ne provodi nitko, jer u Hrvatskoj postoji samo šest socijalnih inspektora, a vlast nikako ne prihvaća prijedloge da u nadzor uključi civilni sektor.
Umirališta bez nadzora
Treće, u Hrvatskoj se osnivaju vrlo diskutabilne ustanove za brigu o starijima, nerijetko i u zoni rada na crno. To nisu domovi za starije i nemoćne osobe već su to, čast iznimkama, umirališta. Sustavu je, čini se, svejedno, jer u takve ustanove ne zalazi inspekcija, čak ni provjeriti da prostor ima rješenje o minimalno-tehničkim uvjetima za tu vrstu djelatnosti.
Starije osobe se ne mogu nositi same s ovom problematikom i kome se onda obraćati, vjerskim zajednicama i raznim umirovljeničkim udrugama? Nemaju novaca i neinformirani su jer sustav uopće ne vodi računa da samo 9 posto starijih od 65 godina koristi internet, a to znači da je za 700 tisuća internetska informacija nedostupna. Neinformirana osoba je i nezaštićena i obespravljena, i još se nema kome obratiti za pomoć. Baš lijepo!
Zašto u Hrvatskoj nema pravobranitelja za umirovljenike i starije osobe? Iz vrlo jednostavnog razloga. Interesna skupina od 1,2 milijuna ljudi, čini se dobrom lovinom za zaradu i bogaćenje. Kad bi bili informirani i organizirani predstavljali bi za svaku vlast opasnost i zato ih je bolje držati u neznanju i neimaštini, dati im minimum prava, stalno im prijetiti smanjenjem mirovina i sustavno ponavljati kako su teret ovog društva.
Očito, ima puno posla za budućeg pravobranitelja ili pravobraniteljicu, za što je i svojim glasovima kroz peticiju „Glasam protiv siromaštva starijih osoba“.