UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

U fokusu: Više od 25.000 poruka Vladi: Uvedite hitne mjere protiv siromaštva!

U virtualnom svijetu je do sada zabilježeno vise od stotinu tisuća „posjeta" našoj Peticiji, a na ulicama, po stanovima, u uredima, pričali smo uživo o siromaštvu starijih s pedesetak tisuća hrvatskih građana. I svi poručuju isto: zaustavite siromaštvo!

Pišu: Jasna A. Petrović i Maja Šubarić Mahmuljin

     Zašto je Sindikat umirovljenika Hrvatske pokrenuo pot­pisivanje peticije „Glasam protiv siromaštva starijih osoba”? Zato što smo se svakodnevno susretali sa lju­dima kojima je ukradeno dostojanstvo, koji su poniženi u svojoj neimaštini, koji gladuju i prikupljaju boce i drugi ot­pad ili uzimaju ostatke hrane po tržnicama kako bi preživje­. Jer smo slušali političare i čitali novinske članke u kojima su ti isti stariji ljudi, oni koji su radili, gradili i čuvali Lijepu našu, nazivani balastom, teretom, suvišnim ljudima. Jer smo pratili predizbornu kampanju i shvatili kako nas 20 posto stanovnika tamo naprosto nema, osim u stavkama - zamrzavanje, rezanje, brisanje.

     U početku smo dvojili hoćemo li uopće dosegnuti brojku od 10.000 potpisa, jer je siromaštvo tema o kojoj se ne govori, to je sramota o kojoj se šuti. Izgubljeni u svojoj letargiji i depresi­ji, uronjeni u svoju ogorčenost zbog osjećaja nemoći, ljuti i na pomisao da bi ponovno trebali otvoriti srce nadom, mnogi naši sugovornici u dvomjesečnom procesu komunikacije, naprosto nisu bili spremni povjerovati da i jedan mali potpis može promi­jeniti svijest i svijet.

     Iza nas su tisuće pročitanih svjedočenja o siromaštvu, iskre­nih, osobnih i emotivnih kazivanja; to je mučnina koju pokušava­mo zajedno sa svima koji su privirili na neki od dnevnih postova na Facebook stranicu peticije (https://www.facebook.com/Petici- ja-Protiv-Siroma%C5%A1tva-Starijih-Osoba- 1023996364318823/?fref=ts), kliknuli na web stranicu Sindikata umirovljenika (http://www.suh.hrl) ili se potpisali na stranicu Pe­ticije (http://www.peticija24.com/glasam_protiv_siromatva_stari- jih_osoba), transformirati u dodatni legitimitet i snagu našim zah­tjevima za hitnim uvođenjem mjera protiv siromaštva starijih.

     U trenutku dok ovo pišemo, u virtualnom svijetu je do sada zabilježeno više od stotinu tisuća „posjeta” našoj Peticiji, a na ulicama, po stanovima, u uredima, pričali smo uživo o siro­maštvu starijih sa pedesetak tisuća hrvatskih građana. U pod­ršci i potpisima pridružili su se i mnogi ugledni i časni ljudi, či­ja imena ne treba navoditi, jer oni nisu izuzetak, a mogli bi pos­tati pravilo. To bi značilo da je naša misija na pola puta. Potpi­se su indirektno dali i svi oni koji su nas ignorirali, odbijali, za­obilazili, optuživali. I s njima smo razgovarali. I oni su čuli po­ruku.

     Da, kroz dva mjeseca u kojima se vode postizborni pregovo­ri o formiranju Vlade, slušamo vaša svjedočenja, pričamo po medijima, pokušavamo probuditi interes javnosti za ovu tabu temu koju se sagledavalo kao sporadičnu, ekscentričnu, ograničenu samo na javne kuhinje, sakupljače plastičnih boca i bes­kućnike. No, siromaštvo stanuje i u našim domovima.

     Kad 55 posto umirovljenika prima mirovine niže od 2.000 ku­na, onda tu nema dvojbe da je siromaštvo svakodnevnica veći­ne starijih osoba. Ne trebaju nam Eurostat i Državni zavod za statistiku, a koji ionako potvrđuju kako je svaki treći stanovnik Hrvatske stariji od 65 godina - siromašan, te da je to i svaka druga žena iste dobi. Ne trebaju nam niti istraživanja i metodo­logije izračuna siromaštva, kad znamo da smo u zoni bijede i očaja.

     Eto i kratkog sažetka svjedočenja pročitanih na stranicama Facebook stranice, Peticije, zabilježenih u razgovorima, sažet­ka začinjenog mučninom od čitanja i proživljavanja, te brojnim suzama:

-          nevjerica da je išta moguće postići ili promijeniti na bolje

-          razočaranost što se u svim političkim istupima i medijima sta­rije osobe percipira kao teret, a umirovljenike kao balast pro­računa

-          snažna svijest o niskim i ponižavajućim mirovinama

-          prestravljenost mogućim rezanjem mirovina

-          sumnja kako će biti i gore

-          odbijanje osjećaja krivice zbog vlastitog siromaštva

-          stajalište kako je na vlasti u Hrvatskoj mafija (počevši od rat­ne privatizacije i uništavanja gospodarstva)

-          uvjerenje kako političari i bogataška elita nemaju pojma o stvarnosti u kojoj živi većina stanovnika, a ako znaju, onda ig­noriraju mišljenje da bi svaki građanin trebao imati državnu potporu (temeljni prihod) za preživljavanje čvrsto stajalište kako umirovljenici koji su mirovine stekli ra­dom od 30 ili 35 godina trebaju imati dovoljne mirovine za dostojanstven život

-          ogorčenost zbog velikih i rastućih socijalnih razlika u zemlji i neosjetljivosti bogatih

-          zabrinutost zbog odumiranja socijalne države u RH

-          strah od privatizacije zdravstva

-          strah od ovrha i gubitka doma

-          strah od poreza na nekretnine

-          spremnost dijela potpisnika da se protiv siromaštva bore i ot­vorenijim metodama.

      Još se mnogo toga može dodati ili oduzeti, poslagati drukči­jim redom. Na početku i na kraju svega ostaje čovjek i njegova spremnost na solidarnost. Sve je više i mladih na online peticiji koji svjedoče o svojem strahu za budućnost, te se stide svoje zemlje koja se odrekla onih koji su je rodili i gradili. Da, kad su palače suviše raskošne, žitnice su prazne.

       Bogaćenje elita neljudski distanciranih od stvarnosti je ogledalo u kojem se siromah teško prepoznaje. U tom zrca­lu je krik očaja, a ovo je zemlja u kojoj je zveckanje novca glasnije od kruljenja praznog želuca. Amputirana nam je na­da, katapultirani smo na marginu društva. Ipak, u ovoj zem­lji ima dovoljno za svačije potrebe, iako nema za svačiju pohlepu.

     Ipak, povjerujmo kako će gluhi čuti, a slijepi vidjeti. Za sada smo napisali pismo Tomislavu Karamarku i Domoljubnoj koali­ciji, te Boži Petrovu i Mostu nezavisnih lista. Pismo smo ostavi­li za svakog saborskog zastupnika poimence, da ga čeka, za­jedno sa zahtjevima iz naše Peticije kad dođu na zasjedanje Sabora na kojem će izabrati Vladu.

     I onda ćemo dogovoriti naš odlazak u Vladu, gdje ćemo uru­čiti potpise i tražiti razgovor o gradnji zida protiv siromaštva. Zato ne gubite nadu ako odgovor na naše zahtjeve ne dolazi br­zo, jer jedno je sigurno, ono što ćemo dobiti zavisi samo od snage našeg htijenja i upornosti borbe.

 

Zašto smo potpisali peticiju

U civiliziranim zemljama starost se cijeni i poštuje, a na ovim našim prostorima jednostavno vas "stave pod tepih" i zaborave. Siromaštvo je poniženje svake zajednice, od obitelji pa do države!

-          Apeliram na gospodina Oreškovića da malo uključi srce ispod menadžerskog leda!

-          Smatram da nakon sedamnaest godina dugog redovnog školovanja, dodatnih edukacija i 35 godina poštenog rada zavrjeđujem život koji nije opterećen strahovima kako ću nadalje s mojom mi­rovinom od 2.358,0 kn.

-          Gade mi se svi političari jer imaju tolike privilegije. Gledam u našem gradu turis­te, starije osobe iz istočnih zemalja koji si mogu priuštiti da putuju, a naši ljudi ne mogu ništa od jadne mirovine.

-          Zato što mi mirovina nije dostatna za nor­malan život. Pod tim podrazumijevam pla­ćanje režija za stan od 28 kvadrata, grijanje, hranu. Nemoguće je otići u kino, kazalište ili, ne daj Bože, na koncert, a o Jadranskom moru mogu samo sanjati. Zato što se osje­ćam kao građanin drugog reda jer zbog ma­le mirovine ne mogu ni kredit podići u banci. Kažu da mi za život mora ostati 2.000 i neš­to, a mirovina je 1.740.

-          Ja sam 32 godine izdvajala za svoju penziju. Skupilo se oko 450.000 kn bez kamata, a sad me sram reći kolika mi je penzija. Gdje je nestao moj novac?

-          Samohrana sam majka i jedva preživlja­vam s mirovinom koju imam od pokojnog supruga, od nje uzdržavam i petero dje­ce, tako da mislim da su mirovine svih nas umirovljenika sramota, pogotovo onih koji uz sve izdatke imaju i djecu u srednjim školama

-          Hvala za peticiju. Svakodnevno gledam siromahe koji kopaju po kantama smeća za pet ambalažu i beskućnike koji pro­daju „Ulične svjetiljke” kako bi preživjeli. Smatram nedopustivim da RH ne brine o starijim građanima, smatram to zločinom i potrebno je učiniti sve što se može ka­ko bi se siromašnim starijim građanima omogućio život dostojan čovjeka.

Peticijom se traži ispravljanje nepravde prema osiromašenim umirovljenicima. Peticija je realni pokusaj da se ispravi nepravda prema nepravedno oštećenim umirovljenicima postojećom zakonskom regulacijom.

-          Ne mogu samo čekati i kukati, dižem svo­ju glas, o nepravdol

-          Divno ... samo se bojim da s ovom petici­jom ne možemo ništa nego samo obratiti pažnju... U ovoj zemlji nema sluha za si­rotinju, na žalost...

Jer treba na 1. mjesto u obračunu mirovi­ne staviti radni staž i ukinuti beneficije; novac koji služi u druge svrhe treba vrati­ti u mirovinski sustav; treba provjeriti laž­ne invalide; treba dodati dio mirovine od pokojnih bračnih partnera te povećati mi­nimalne mirovine i socijalne naknade sta­rijima, jer mi smo - ako ništa drugo - veli­ka glasačka mašina.

-          Začepite pipu di curi u privatne džepove, i bit će i za gladnu djecu i za siromašne i stare, a vjerujte i za nova zapošljavanja! Nema izgovora!

-          Žalosno i sramotno da ovakva hvale vri­jedna peticija ima toliko malo potpisa i komentara. Znam da većina umirovljeni­ka nema internet. Isto tako ne mogu vje­rovati da današnji mladi ne shvaćaju da je to njihova budućnost.

-          Da, u pravu ste. Stariji nemaju internet i šute jer ne vjeruju da je ista moguće pro­mijeniti. Mladi su zamrznuti u svojim stra­hovima. Ovo je zemlja bez nade.

Stariji ljudi zaslužuju i trebaju dobiti život s više dostojanstva!

-          Imam relativno zadovoljavajuću mirovinu u odnosu na većinu umirovljenika, ali da­leko od onog iznosa koji bi trebala imati s obzirom na visinu plaće i posao koji sam obavljala. Međutim, ne podržavam petici­ju isključivo zbog sebe već zbog jada i bi­jede većine umirovljenika koji su cijeli ži­vot pošteno radili i sad su sprdačina i te­ret svakoj vlasti.

-          Prestrašno je da moraju birat da li da je­du ili da plate račune od režija. Nisu to zaslužili...

Potpisujem ovu peticiju jer sam i ja jedna od starijih osoba koja je dovedena u si­tuaciju da s mirovinom od 1.100 kn mjesečno ne živi život dostojan čovjeka.

-          Ja mislim da nas je država opljačkala, jer nam je u fond ubacila svećenstvo, koje nikada nije ništa uplatilo, a dobiva penzi­je, kao i dijaspora koja nije uplaćivala u naš fond, a neki od njih primaju penzije iz istoga.

-          Rasprodajemo što imamo, da nekako preživimo.

-          Sramotno niske mirovine u Hrvatskoj su odraz nezapamćene pljačke hrvatskog naroda i hrvatskog bogatstva za vrijeme i nakon domovinskog rata izvršene od strane vladajućih struktura. Tim više je ta činjenica prestrašna što za to još nitko ni­je odgovarao. A počelo je sa Tuđmanovih „vladajućih 200 porodica" u Hrvatskoj. Dakle, s jedne su strane uništene posto­jeće industrije, poljoprivreda, obrti per­fidnom pljačkom imovine i bacanjem rad­nika na cestu, a s druge strane stvarana su izmišljena radna mjesta gdje nisu važ­ne nikakva stručnost ni moralnost, nego rodbinska povezanost i poznanstvo. Zato nam i je kako je, zato su nam stručnjaci nezaposleni i bježe trbuhom za kruhom izvan svoje domovine, a njihov posao „ra­de" polupismeni rođaci i kumčad, zato nam osiromašen narod ostaje bez krova nad glavom zbog 300 kn duga državi. A sve je to još i danas prisutno i to cijelo vrijeme pod krinkom istinskog domoljub­lja. Korupcija, nepotizam, nikakav sustav vrijednosti, bespravna država, bespers­pektivnost, nepostojanje kolektivne na­cionalne svijesti, beskrupuloznost, bes­ramnost, to su pošasti koje su zadesile jednu kulturnu, bogatu, prekrasnu, eu­ropsku Hrvatsku.

-          • Ja razumijem. Tuđu pomoć moraju naža­lost platiti koja može dosegnuti svotu i do 900 kn po osobi. Izračunaj onda koliko im ostaje. Ako imaju imovinu evo socijalne radnice te s ljudima u dom, a imovina državi. Tako vrše pritisak na starije i ne­moćne da se moraju odreći svog doma u zamjenu kojekakvih privatnih domova za starije i nemoćne gdje su neizdrživi uvje-

-          ti za život. Ne dao Bog da ostanete ne­pokretni. Ljudi jednostavno živi trunu u ra­nama i vlastitom izmetu. Nemate se kome požaliti jer je socijalna radnica obavila po­sao kad vam je našla smještaj. Čast iz­nimkama, tj. domovi koji su sasvim u re­du, ali na žalost vrlo ih je malo. Tako je prošao moj djed. Dao je stan u Zagrebu, a završio u domu gdje su ga prematali i obrisali krpom samo navečer. Ja se ni­sam mogla o njemu brinuti zbog vlastite bolesti. Umro je strganog kuka u ranama. A radio od svoje 16. do 60. godine. Imao je mirovinu 1.850 kn. Kuk je strgao u do­mu. Operaciju kuka nije doživio zbog liste čekanja. Probajte si zamisliti dočekati smrt u tim bolovima i uvjetima, a samo zbog premale mirovine.

-          I sama se nalazim na samom dnu egzi­stencije, u obiteljskoj smo mirovini, moja malodobna kćer i ja, blokirane niz godina, preživljavamo od 1.554 kn.

-          Invalid sam već 10 godina. Imam malu mirovinu, ali i studenticu i muža koji ne može raditi a još nema uvjeta za mirovi­nu. Patimo, a još nismo za umrijeti. Ima puno umirovljenika koji su mladi um­irovljeni radi političkih manevara Vlade. Svi nas plaše da smo teret kao da smo mi uzrokovali ovakvo ekonomsko stanje. Ako nitko ne potpise ne može doći do poma­ka. U civiliziranim društvima cijene i poš­tuju starije osobe i invalide. Da smo kul­turniji, učili bi mlade kako će ubrzo i sami ostaritei i da je iskustvo neprocjenjivo i vrijedno poštovanja.

-          Sramotno je da nakon odrađenog radnog staža kad više nisi sposoban sam sebi pomoći još moraš i gladan umrijeti. Kud ide ovaj svijet? Glasam da se ne zabora­vi da smo mi socijalna država.

-          Potpisala sam zbog toga sto mi je mirovi­na premala, a našu vladu nije briga kako se živi.

-          Zato što sam nezadovoljna svojom miro­vinom. Radila sam 35 godina i 17 dana konstantno. Kada mi je firma otišla u ste­čaj obratila sam se na Zavod za zapošl­javanje. Od pravnika sam saznala da ne­mam nikakva prava i da moram u mirovi­nu po sili zakona, premda sam htjela ra­diti jer sam zdrava i sposobna za rad, te su me nasilu umirovili. Dobila sam bijed­nu mirovinu jer sam imala 56 g. i nisam imala dovoljno godina za punu mirovinu. Smatram da sam oštećena i obespravlje­na jer nisam imala izbora.

-               Radili smo pošteno i zaradili svaku lipu. Vladari nam se kunu u EU, a naši um­irovljenici kopaju po kontejnerima što je u neprijateljskoj Jugi bilo nezamislivo. Do­laze nam na ljetovanje i provod umirovlje­ne klozet-frajle iz Njemačke. Pokrali su u tranziciji umirovljenički fond i sada se pra­ve domoljubi. Sramota. Zato što sam i ja umirovljenik u invalidskoj mirovini sa 1.400 kuna i suprug također s manje od 2.000 kuna.

-          Zato što je sramotno nakon odlaska u mi­rovinu živjeti bijedno na rubu gladi i siro­maštva! U civiliziranim zemljama starost se cijeni i poštuje, a na ovim našim pros­torima jednostavno vas „stave pod tepih" i zaborave. Starost treba biti dostojan­stvena, a ne bijedna.

-          Zato što sam umirovljenica koja živi sama od mirovine 1.900 kn.

-          Zato jer je dosta ove tiranije od strane hr­vatske mafije.

-          Žalosno je da moje kolegice koje su otišle u prijevremenu mirovinu s 25 godina staža imaju veću mirovinu od mene, koja sam otiš­la u penziju (nažalost, isto prijevremenu), ali s 38 godina staža. Mi koji radimo dulje, dobi­vamo manje. Briga me tko je na vlasti, samo nam dajte život dostojan čovjeka.

-          Siromaštvo je poniženje svake zajednice, od obitelji pa do države!

-          Previše je nezaposlenih i siromašnih u RH. Žalosno je da sve češće bake i dje­dovi sa svojim bijednim mirovinama mo­raju uzdržavati djecu, unuke...

-          Tisuću je odgovora na ovo pitanje ali i je­dan je dovoljan - degradacija starijih oso­ba kao ljudskih bića, živih bića koja se bore za goli život. U svijetu u kojem pos­toji toliko materijalnih dobara a između ostalih i milijarde tona hrane da ni najma­nji crv ne bi trebao ostati bez nje, a kamo li svjesno živo biće.

-          Siromaštvo starijih osoba koje više nisu u stanju zarađivati radom, smatram - ne­dostojnim čovjeka. Sramotom države u kojoj ti stanovnici žive. Uređene države brinu o svojim građanima treće dobi i ne­ma siromaštva koje ljude nagoni u javne kuhinje i kopanje po kontejnerima...

-          U mnogim zemljama EU je upravo tako - dobiva se status umi-rovljenika i povlasti­ce bez obzira jeste li radili ili ne, dovoljno

je biti državljanin takve zemlje. Socijalna skrb na visokom nivou, mirovina nevelika, ali dostatna za potrebe, financirano grija­nje tijekom zime.

-          Zato što je sve više starijih i siromašnih ljudi u jako teškoj situaciji a cijeli svoj rad­ni vijek su radili i izgrađivali ovu „Lijepu našu" u kojoj smo uvijek i živjeli. Sada kad bi trebali uživati u plodovima svoga rada,oni skupljaju boce po kantama za smeće, da bi imali za kruh, ali i to će se brzo ugasiti.

-          Obilazim stare osobe,vidim kako žive, ko­lika su im primanja,koliko izdvajaju za li- jekove,kako štede na režijama,hrani i gri­janju. Onaj tko ima prosječnu mirovinu od 1500-2000 kuna preživljava. Za one koji imaju manje,a nemaju nikoga tko bi im pomogao, oni životare.

-          Država koja se ne brine za malu djecu, stare ljude i siromašne nije država već monstrum!

 


PULA

NETA ŽIKOVIĆ: Napravili smo dobar posao

    U Podružnici Pula prikupljeno je najviše potpisa - čak 3.302, sa čime su tamošnji SUHovci vrlo zadovoljni. „Mislim da je broj potpisa jako dobar u odnosu na broj naših članova. Smatram kako smo napravili dobar posao i da smo se javili baš u pravo vrijeme kada se formira nova vlast", nagla­šava Neta Žiković, predsjednikca Podružnice SUH Pula.

 

     Prilikom provođenja akcije nisu imali nikakvih poteškoća i to za­hvaljujući dobroj suradnji s organima vlasti. „Naša je vlast dobra i podržava nas u svim našim akcijama. Dobili smo prostor, a potpise smo mogli prikupljati i po kućama. Jako puno mladih ljudi potpisa­lo je peticiju. Ugodno me iznenadilo da nas toliko mladih ljudi podrž­ava. Rekla bih da nas žale pa nam žele pomoći."

 

     Tajna tako velikog boja potpisa je u tome što su se u Puli dobro organizirali i pripremili za peticiju. Imali su štand na tržnici ispred marketa subotom kada je najviše ljudi na ulici. Uz to, išli su po kućama te prikupili više od 1.500 potpisa u kancelariji SUH-a gdje su ponedjeljkom, srijedom i petkom od 9 do 12 sati dolazili zainte­resirani građani.

 

     „Molili smo i prijatelje da potpišu. Nitko nije prigovorio zašto to radimo. Svi su dali podršku i nije bilo negativnih komentara. Samo smo imali jedan slučaj starije žene koja je potpisala pa se vratila da provjeri o čemu je riječ. Stariji ljudi podržavaju peticiju i našu želju da se ipak nešto za njih i sve umirovljenike napravi jer im nije lako", ističe Žiković, koja smatra da je peticija došla baš na vrijeme da se vidi kako će se nova Vlast ponašati prema umirovljenicima.

 

     „Mi smo u Puli napravili jedan lijepi posao i ako to bude koristi­lo ljudima bit ćemo zadovoljni. Voljeli bismo povećati broj akcija, izleta i aktivnosti jer nam to pomaže da prikupimo brojno članstvo koje podržava naše programe", napominje Žiković i za kraj poručuje: 

 

     „Sada moramo čekati i vidjeti da li će nadležni prihvatiti peticiju. Preporučila bih našem rukovodstvu da bude što više akcija poput ove. Ukoliko se ne pojavljujemo u medijima i ne iznosimo svoje pro­bleme, nitko neće niti znati što nas tišti i nećemo imati rezultata. Mi u Istri borit ćemo se koliko god bude trebalo i raditi na tome da se poboljša život starijih ljudi, da ne umru gladni."


ZAGREB

LJUBICA RADMANOVIĆ: Išla sam od kuće do kuće

     S obzirom na uvjete u kojima su radili, u Podružnici Kraš-Zagreb vrlo su zadovoljni s 592 prikupljena potpisa.

     „Kako nismo imali svoj prostor za prikupljanje potpisa, bili smo prisiljeni snalaziti se na sve moguće načine. Svatko je radio kako je najbolje znao, a ja sam osobno išla od kuće do kuće u svom kvartu.
     Budući da sam inače dosta aktivna u društvu, prikupljala sam potpise i na raznim
skupovima. Čak sam zamolila jednu gospođu u autobusu da potpiše, i pristala je.      

     Vjerujem kako su svi postupili na sličan način", naglašava Ljubica Radmanović, predsjednica Podružnice SUH-a Kraš-Zagreb.

     Prilikom prikupljanja potpisa na terenu peticija je kod ljudi iza­zivala najrazličitije reakcije s kojima su se SUH-ovci u Zagrebu morali nositi.

     „Bilo je pohvala i drugih vrlo povoljnih reakcija, ali i komentara da je sve uzaludno. Neki su i odbijali dati svoj potpis. Zanimljivo je da su peticiju potpisivale sve generacije - od studenata do najsta­rijeg umirovljenika u 90-tim godinama", nastavlja Radmanović i do­daje kako je peticija samo zvono na uzbunu da nešto „ne štima".

„Mi osjećamo da nešto treba poduzeti, ali pitanje je koliko će na­še zahtjeve netko shvatiti ozbiljno. Sve ovisi o tome kome potpisi dođu u ruke i koliko je Vladi stalo do realizacije. Osobno bi mi bilo važno da usvoje zahtjev SUH-a kojim bi se omogućilo da svi sam­ci mogu koristiti i dio mirovine bračnog partnera poslije njegove smrti." kazuje Radmanović i za kraj poručuje kako nakon prikuplja­nja potpisa preostaje dobro razraditi i rješavati stavku po stavku, ali i proširiti zahtjeve peticije.

     „Uvjerena sam da se svi zahtjevi neće uvažiti, ali bit ćemo zado­voljni ako se ispuni i dio zahtjeva. Potpisima smo pokazali da ima­mo problem, a sada ga moramo rješavati", zaključuje.


CAVTAT

ANTE MANDIĆ: Nitko nije odbio potpisati

     U Cavtatu ocjenjuju da je 300 potpisa velik broj jer se radi o malom gradiću. Ipak,
smatraju kako se moglo prikupiti još više potpisa samo kada bi bilo malo više volje i
suradnika. Poteškoća pri prikupljanju potpisa nisu imali.

     „Reakcije ljudi su bile vrlo pozitivne. Svi su željeli biti solidarni i nitko nije odbio pot-
pisati peticiju, niti je bilo ikakvih negativnih komentara prilikom prikupljanja potpisa na
terenu. Umirovljenici su kroz ovu peticiju pokazali zajedništvo i solidarnost u svojim poteškoćama", naglašava Ante Mandić, predsjednik Podružnice SUH-a Konavle iz Cavtata i dodaje kako su do potpisa dolazili na razne načine.

     „Prikupljali smo potpise po kafićima, trgovima i na drugim slič­nim mjestima, jedino nismo išli od kuće do kuće. Ja sam osobno vodio grupu umirovljenika u Banju Vrućicu i u Terme Laktaši, pa sam i tu priliku iskoristio kako bih prikupio što više potpisa", nastav­lja Mandić.

     Drže kako su peticija i njezini zahtjevi došli su u pravi trenutak i to su prepoznali mnogi umirovljenici, svjesni loše ekonomske situa­cije u kojoj se nalazimo i nepovoljnih uvjeta života.


VRSAR

IVAN RADETIĆ: Pravi trenutak da se
nas glas čuje

     Podružnica Vrsar prikupila je 854 potpisa, što je više nego duplo u odnosu na broj njihovih članova, stoga drže da je broj prikupljenih potpisa jako dobar.

     „Pozivu za potpisivanje peticije odazvali su se i umirovljenici koji nisu članovi našeg sindikata, kao i drugi građani. Nismo imali nikakvih poteškoća na terenu, a peticija je prihvaćena s velikim razumijevanjem za položaj umirovljenika u našem društvu”, rekao je Ivan Radetić, predsjednik Podružnice SUH-a Vrsar.

     Uz peticiju, svim predstavnicima političkih opcija koje su se kandidi­rale za Sabor RH predstavili su i Programsku platformom SUH-a 40+.

„Cilj nam je bio da političari stranaka koje će biti zastupljene u Saboru prepoznaju naše probleme - da je 650 tisuća umirovljenika u zoni siromaštva, da su u zadnje tri godine mirovine usklađivane u prosjeku za 5 kuna, da prosječna mirovina iznosi oko 2.200 kuna i da je prosječna mirovina u odnosu na prosječnu plaću pala ispod 39 posto", nastavio je Radetić.

     Platforma i peticija dobro su prihvaćene. Peticiju smo uveća­li i stavili na sve oglasne ploče u našoj općini, a reakcije ljudi su bile pozitivne.

„Mnogi su nam zahvaljivali što smo pokrenuli ovu inicijativu u nadi da će Vlada prionuti rješavanju naših problema. Sada je pravi trenutak da se naš glas čuje!", naglašava Radetić i dodaje kako je svaki zahtjev iz peticije realan i na njegovom rješavanju trebamo inzistirati.

     U tu svrhu je SUH Istarske županije ugovorio s TV NOVA iz Pu­le da jedna od podružnica mjesečno nastupa u polusatnoj emisiji gdje se govori o aktivnostima udruge, planovima i problemima. “Potrebno je udružiti sve snage i kontinuirano djelovati u smislu realizacije zadanih ciljeva. Nakon formiranja Vlade moramo i mi naše planove operacionalizirati", zaključuje Radetić.


 

POREČ

ALDO JURCAN: U jesen - prosvjedi?

     Podružnica Poreč prikupila je 871 potpis, s čime je u potpunosti zadovoljna, iako drže
da su mogli prikupiti i više.

     „Da bismo akciju reklamirali na cijelom području bivše općine Poreč, pored plakata,
bilo je potrebno oglasiti se na Radio centru Poreč. Snimljena je emisija o ciljevima peticije i na taj način smo upoznali građane o tome što su njeni stvarni ciljevi te ih pozvali da daju svoj potpis. Ogromna većina naših sugrađana podržali su akciju", naglašava Aldo Jurcan, predsjednik Podružnice SUH-a Poreča.

     Potpisivanje Peticije je bilo organizirano i svakodnevno od 9,00 do 12,00 sati u podružnici, odnosno u klubu Galija, pa su ta­ko na vrata pokucali mnogi građani u prolazu.

     Naravno, najviše potpisa prikupili su u dvije subote kada su or­ganizirali potpisivanje pred gradskom tržnicom u Poreču. „Već prvog dana na štandu dostigli smo 350 potpisa. Dobrim radom članova predsjedništva u Taru je sakupljeno daljnjih 130 potpisa, a u Višnja- nu skromnih 60 potpisa. Međutim, takve akcije pokazuju kako je ri­ječ o pravom sindikalnom radu. Iako je bilo i onih sumnjičavih pre­ma mogućem ishodu, većina je odlučila progovoriti. Ljudi su svjesni da je zemlja u teškom ekonomskom stanju, ali ipak vjeruju da se upornošću može postići pomak nabolje. Mnogi su nas porečke SUH-ovce ohrabrivali i molili da budemo uporni u ostvarivanju cilje­va akcije", nastavlja Jurcan, ponosan na porečke aktiviste.

     Nakon što se peticija uruči Vladi, porečki SUH drži potrebitim razraditi program mjera koje će se poduzeti u slijedećih godinu da­na, Vladi dati šest mjeseci da se izjasni o svim zahtjevima peticije. Ukoliko bi se oglušila na zahtjeve SUH-a, podržane brojnim potpisima, ovogodišnja jesen bi trebala biti burna - u organizaciji javnih prosvjeda.

     „Najvažnije je povećati niske mirovine, one koje su ispod 3.500 kuna i to onima koji su ih stekli temeljem rada, a građanima koji ne­maju radnog staža, a navršili su 68 godina života, ja bih tražio da dobiju tzv. socijalnu mirovinu dovoljnu za preživljavanje", završava Jurcan. „No, bilo je i onih koju su govorili - ‘Što vam to treba, pa vi u Istri živite dobro.’ Da, mi u Istri živimo bolje od stanovnika nekih krajeva Hrvatske, ali baš zato je bilo važno da mi iskažemo - soli­darnost!", zaključuje.


SISAK

ZVONKO PERKOVIĆ: Mladi su s nama

     U Podružnici Sisak prikupljeno je 414 potpisa s kojima su zadovoljni, ali smatraju da je moglo biti i više da su se pojedine institucije uključile.

     „Veliki broj potpisa prikupili smo zahvaljujući angažmanu moje obitelji. Želim se
zahvaliti i Marjanu Kolaru, koji mi je također puno pomogao. Moram naglasiti da Ma-
tica umirovljenika u Sisku nije dala ni jedan potpis, a njihov predsjednik uopće nije bio zainteresiran za prikupljanje potpisa. Nije bilo pomoći ni od predsjednika      

     Koordinacije umirovljenika i bivšeg predsjednika SUH-a Sisak Božidara Pintarića, koji ju čak nije niti potpisao", razočarano naglašava Perković. Unatoč poteškoćama,
peticija je bila uspješna i to zahvaljujući odličnim reakcijama građana koji su dali svoj doprinos.

     „Nije bilo negativnih reakcija, dapače, samo pozitivne. Svi su bili optimistični, a posebno me iznenadila mlađa generacija. Imaju roditelje, bake i djedove pa znaju što je to borba za umirovljenike. Svjesni su da će danas-sutra i oni biti umirovljenici te su prepoz­nali boljitak za koji se SUH zalaže", nastavlja Perković, koji je sam prikupio i oko stotinu potpisa hodanjem po gradu. Kako nije mogao dobiti štand, išao je uglavnom po kafićima i pristupao ljudima.

     „Gdje god sam došao po potpise, nisam imao nikakvih problema, jer me ljudi poznaju i poštuju. Moja obitelj je također prikupljala potpise među poznatima i na poslu. Sve sam radio s ljubavlju i velikom željom. Moj stav prema peticiji je pozitivan. Veliki sam optimist i smatram da će buduća Vlada reagirati pozitivno na naše
zahtjeve", poručuje.


PEŠĆENICA - ZAGREB

MIRJANA NOVAČIĆ: Beznađe s ruba siromaštva

     U Podružnici Pešćenica ne kriju zadovoljstvo sa 693 prikupljena potpisa, ali drže da
je moglo biti i više.

     „Nažalost, vrijeme nam nije išlo na ruku. Kako je bilo hladno, na ulicama je bilo
vrlo malo ljudi. Potpise smo prikupljali isključivo na štandovima - dva puta na Volovčici i dva puta na Trgu bana Jelačića", naglašava Mirjana Novačić, predsjednica
Podružnice SUH-a Pešćenica i dodaje kako su imali nekoliko poteškoća prilikom prikupljanja potpisa.

     „Nismo imali adekvatne stolove, pa smo ih sami obilježili i dali napraviti plakate. Željeli smo istaknuli o kakvoj je peticiji riječ i da se radi o Sindikatu umirovljenika Hrvatske. Da smo imali prave stolove i bolji prostor, bili bismo uspješniji", nastavlja Novačić, koju je posebno zadivila mlađa generacija, jer su, ocjenjuje, njihove reakcije bile mnogo pozitivnije nego one umirovljenika i starijih osoba.

     „Iznenađena sam potpisima mladih osoba koje su nam prilazile i svesrdno podržavale peticiju. Starija populacija je uglavnom bila negativistički raspoložena i skeptična. Vidjelo se da su beznadni.
      Govorili su da je sve to „zabadava" i da se ništa neće postići", ističe Novačić, koja pozdravlja peticiju i smatra da je vrijeme da se nešto poduzme po pitanju životnih uvjeta starije populacije.

     „Starije osobe doista su na rubu siromaštva. Sada bi trebalo čvrsto stajati iza peticije i uključiti što više institucija i onih koji mogu pomoći da pokažemo kako peticija nije bila uzaludna, da stariji ljudi vide da se trud ipak isplati", zaključuje.


GARČIN

Edita Samardžić: Peticija je uspješna

     U Brodsko Posavskoj županiji iznimno su zadovoljni odazivom građana na peticiju,
za koju je na tom području prikupljeno 2.433 potpisa. Samo u Garčinu peticiju je
potpisalo čak 450 osoba. „Prikupljeno je više potpisa nego što smo u početku očekivali, tako da smo vrlo zadovoljni rezultatima. Tijekom prikupljanja potpisa nismo se susretali ni sa kakvim poteškoćama. Dapače, svi su rado potpisali peticiju", ponosno je naglasila Edita Samardžić, predsjednica SUH-ove Podružnice Garčin.

     Do potpisa su uglavnom dolazili posjećujući brojna domaćinstva, a peticija je među ljudima prihvaćena s puno odobravanja, jer je poslužila i kao prilika za otvorene razgovore, promišljanja, pa i kao svojevrsna kolektivna terapija od ojađenosti ekonomskom i socijalnom situacijom.

     „Reakcije ljudi na peticiju bile su ohrabrujuće i zadovoljavajuće, što nas je posebno razveselilo. Peticija se pokazala uspješnom, a njezini zahtjevi realnim i     ostvarivim. Smatram da zahtjeve peticije možemo proširiti upoznavajući ljude s problemima s kojima se svakodnevno susrećemo", zaključila je Edita Samardžić.


SLAVONSKI BROD

IVICA ŠIMEK: Zahtjevi ne smiju pasti u zaborav

     U Podružnici Slavonski Brod prikupili su 320 potpisa. Akcija za njih ima itekako smisla, jer je svima poznat položaj većine umirovljenika u Hrvatskoj.

„Ljudi su zaokupljeni svojim problemima, stoga je bila važna upornost naših volontera koji su išli među njih, objasnili im uzroke siromaštva i potaknuli ih da se s time ne mire. Ništa nije nerješivo, samo moramo biti glasni", naglašava Ivica Šimek, predsjednik SUH-a Slavonski Brod i dodaje kako su govorili ljudima „ako ništa ne poduzimamo, ne možemo niti očekivati boljitak."

     SUH je prilično brojna udruga i druženja su česta, tako da im ni­je bio problem dobiti potpise svojih članova. Uz to, volonteri su iza­šli i u centar grada kako bi ljudima objasnili o kakvoj je peticiji riječ.

     „Naši su članovi svjesni stanja većine umirovljenika i potpisi za ovu akciju su nada da će se nešto za njih učiniti. Ovu peticiju treba dobro iskoristiti i usmjeriti ju na pravo mjesto gdje će se nešto i po­duzeti za egzistenciju ove siromašne skupine", nastavlja Šimek i za kraj zaključuje:

     „Samo da se uspije u onim krucijalnim zahtjevima vezanima za siro­maštvo umirovljenika, već bi se puno postiglo, a dalje treba imati upor­ne ljude koji neće dozvoliti da ti zahtjevi padnu u zaborav".


DONJI MIHOLJAC

MIRA KOSIĆ: Idemo do kraja

     U Podružnici Donji Miholjac pozdravljaju angažman mladih. „Obradovala nas je pristigla čestitka iz Središnjice SUH-a za uspješno prikupljenih 503 potpisa za Peticiju
protiv siromaštva starijih osoba, kao i veći broj potpisa mladih koji nas podržavaju, ia-
ko nisu naši članovi", naglašava Mira Kosić, predsjednica Podružnice SUH-a Donji
Miholjac.

     Nakon obavijesti o peticiji koju su dali putem radija Donji Miholjac, u akciju prikupljanja potpisa krenulo je više od deset aktivista. Obilazili su svoje susjede, rodbinu i sugrađane. Uz to, potpise su prikupljali i u svom uredu.

     „Većina potpisnika bila je obradovana ovom akcijom i uvjerena u njen uspjeh, dok su poneki ljudi, osobito privrednici, bili protiv pe­ticije ističući „da u današnje vrijeme najbolje žive umirovljenici!?," nastavlja razočarano Kosić.

     Kao predsjednica Udruge SUH-a Donji Miholjac izražava osobnu zahvalnost Središnjici SUH-a na tome što je pokrenula ovu hvalevri­jednu akciju.

     „Hvala svim našim aktivistima koji su zdušno pristupili akciji i pri­kupili toliki broj potpisa te potpisnicima koji nas podržavaju u istak­nutim zahtjevima. Smatram kako zahtjeve peticije ne treba proširi­vati, već na njima i njihovoj realizaciji ustrajati do kraja, na sve na­čine”, zaključuje Kosić.


ZAGREB - STUDENTSKI GRAD

ZDENKA LADIŠIĆ: Nije bilo uzalud

     „U početku akcije pomislila sam kako ćemo uspjeti prikupiti ciljanih 10 tisuća potpisa, a danas možemo biti više nego zadovoljni s više od 25 tisuća potpisa u Hrvatskoj”, naglašava Zdenka Ladišić, predsjednica zagrebačke Podružnice SUH-a
Studentski grad, koja broji ukupno 567 potpisa.

     Prilikom provođenja akcije u Zagrebu susreli su se s nekoliko poteškoća, a prvi
je problem bio osigurati ljude koji će raditi na prikupljanju potpisa.

„Ništa manji problem nije bio niti manjak štandova. Znamo da je iznajmljivanje skupo, ali ipak djeluje ozbiljnije nego potpisivanje na nekakvom stoliću. Mi smo u Studentskom gradu posudili mali sklo­pivi štand, na koji smo stavili zastavu SUH-a, propagandne materi­jale, kao i časopise SUH-a”, nastavlja Ladišić.

     Potpise su prvo skupljali na njihovim druženjima, te postavlja­njem lista u Mjesnom odboru. Bili su i na Trgu bana Jelačića, gdje je bio znatan odaziv građana.

„Reakcije ljudi su ponekad bile burne. Najviše je bilo onih koji su govorili da se peticija ne isplati i da uzalud trošimo vrijeme. Ne­primjerene su bile reakcije onih koji imaju male mirovine, a nisu že­ljeli dati potpis”, ističe Ladišić i dodaje kako im je najdraže bilo ka­da su mladi ljudi potpisivali peticiju.

     „Odmah smo ih pohvalili i rekli da se tim potpisom bore za svoje roditelje, kao i za svoju budućnost. Trebamo dokazati da umirovljenici nisu „otpisani”, nego aktivni sudionici u praćenju društvenih procesa, te da na svaku nepravilnost i povredu rea­giraju”.

     S obzirom da HDZ i Most zapravo nigdje ne spominju um­irovljenike, peticiju bi, zaključuje Ladišić, mogli upotpuniti s ne­kim zahtjevima poput opstanka javnog zdravstva, kako se i ono dobro ne bi uništilo. Ipak, na Trgu su potpisali i gradonačelnik Bandić i mnogi uglednici, pa čak i neki saborski zastupnici.


DONJA LOMNICA

Zorica Mužek: Unuka je prva potpisala

     U Donjoj Lomnici prikupljeno je 387 potpi­sa, što je bilo iznad njihovih očekivanja. Ni­su mislili da će biti toliko, s obzirom na broj članova, koji je mnogo manji. Ipak se radi o jednoj maloj podružnici i malom mjestu, poručuju iz SUH-a.

     „Neki su ljudi bili skeptični i govorili ka­ko je to sve bez veze i da se ništa neće promijeniti. To su uglavnom bili stariji ljudi, dok su mlađi mnogo bolje reagirali i sprem­no potpisivali. Bilo je više potpisa mlađih osoba, kojima smo obra­zlagali da smo na 39 posto mirovina, a trebali bi biti barem na 50 posto. To i njih čeka", naglašava Zorica Mužek, predsjednica Po­družnice SUH-a Donja Lomnica.

     Kako bi prikupili što više potpisa, dobro su se organizirali. U svakoj ulici imaju po jednog povjerenika koji obavlja sve što treba - od skupljanja članarina, do izleta i potpisa za peticiju.

     „Nas sedam iz Podružnice obilazili smo svaki svoju ulicu. Išlo se od kuće do kuće, a obitelj nam je pomogla. Moja unuka je prva pot­pisala. Mladi su inače odmah potpisivali, a stariji su govorili da dok su živi neće biti promjena", nastavlja Mužek koja smatra da su si dali truda i da su pokazali da treba raditi na dobrobit sviju.

     „Ako ne radimo, neće biti nade u bolje sutra. Moramo se boriti. Očekujem da naš SUH s obzirom na broj potpisa poduzme mjere i piše predsjednici i Vladi. Novaca nema, ali ako se nešto hoće, pro­nađe se način. Očito da Vlada misli da mi umirovljenici ne zasluž­ujemo novac", zaključuje.