UVODNA RIJEČ

Izaberite bolje!

Piše: Jasna A. Petrović

     Neznate za koga biste glasali, jer vam je dojadilo tri deset­ljeća vladavine HDZ-a, uz povremeno ubacivanje SDP-a. Zapravo biste radije glasali za socijaldemokratsku opciju, jer vjerujete da će „ljevičari" biti skloniji malom čovjeku i socijal­nim pitanjima, a kao umirovljeniku s prosječnom mirovinom od samo 2.524 kune, itekako vam je važnije pitanje preživljavanja od ideološkog nadmetanja. Pun vam je kufer ustaša i partizana, a domoljublje ne mjerite stranačkom knjižicom. Iako umirovljenici uglavnom nisu aktivni članovi političkih stranaka, njihov glas doista odlučuje na izborima, a mogao bi i presuditi. I što sada?

     Na društvenim mrežama stariji građani sve više zazivaju neku treću opciju, ali im ovogodišnja ponuda nije dovoljno uvjerljiva: pjevač koji zagovara ministarstvo sreće, mostovi prema tradici­onalizmu ili oni s imenom i prezimenom.

     Na prošlim su izborima mnogi svladali abecedu varljivosti političke ponude, i razočarano shvatili da su njihovi glasovi samo poslužili za carsko uhljebljenje Mislava Kolakušića i Velibora Sinčića, ili za očuvanje saborske fotelje vječnog predstavnika umirovljenika Silvana Hrelje. Neće vas privući niti bivši ministar Mirando Mrsić kojemu je glavni slogan da je „protiv Bere". Možda ste i vi protiv Bere, i protiv Plenkovića, i protiv Škore ili Petrova, ali za nekoga morate glasati.

     Zato nemojte glasati za pojedince, već za programe. Pogle­dajte što vam tko obećava, koliko veću mirovinu, kakvu obiteljsku mirovinu, koliko godina priznatog staža po djetetu, koliko novih domova za starije i nemoćne, kakvu minimalnu mirovinu, kakve mjere protiv siromaštva najugroženijih. Ima još puno pitanja za koje potražite odgovore. Možda će to, istina, biti tek obećanja, kićeno pretjerivanje, poigravanje s brojkama. Ali i to ima svoju težinu. Znači da kroz svoju ponudu, ma kako nestvarnu i pre­tjeranu, nude nešto baš vama. Da im je stalo do vašega života jer su se barem potrudili napisati nešto što bi vam moglo vratiti dostojanstvo. A onda ih imate i za što prozivati, pitati, suditi im. Osim programa, pogledajte koliko je gdje lopova, kriminala, nemorala, korupcije. Nigdje nije sve oprano i čisto, ali barem gledajte gdje je takvih manje.

     I, ne, nemojte ni pomisliti da ne odete glasati. Vaš je glas va­žan, jer to je stvarno jedan od rijetkih trenutaka kad glas svakog čovjeka ima jednaku vrijednost. Doista je jednakopravan već time što svatko ima samo jedan glas. Slobodan je izbor iskren izbor, a odluku o tome kako će glasati birač donosi samostalno; slobodno odlučuje o izboru predstavnika koji će u njihovo ime odlučivati.

     I ponosno se svečano odijenite i odite na biralište, bilo sunce ili kiša. Vaše dostojanstvo je vaše pravo da to učinite. Da izabe­rete. Sreća nikada nije umanjena kada je podijeljena s drugima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

stajališta!  HOĆE LI BANKE OPET OMASTITI BRK? 

Kad ministar obeća

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske protivi se da se iz javnog proračuna mirovinskim fondovima pri bankama pokloni i dodatak na mirovinu od 27 posto

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava i sustav

   Opet je financijska bratija, odnosno opet su mirovinski fondovi drugog stupa, uz podrš­ku njihovog najvjernijeg lobista ministra Miranda Mrsića, počeli pripremati teren za još jednu podvalu, kako postojećim umirovljenicima, tako još više državnom proračunu.

     Ministar je već prije obećao bankama da će do kraja mandata srediti da i osiguranici koji štede u drugom mirovinskom stupu dobiju tzv. mirovinski dodatak od 27 posto. No, onda je ministar završio po drugi put u bolnici. Ljeto je tu, približavaju se izbori. Hoće li stići izvršiti obećanje?

     Čitamo tako nedavno u „Večernjem listu“ slje­deće: „Građani koji će pravo na mirovinu steći na temelju uplata u prvi i drugi mirovinski stup mogli bi ostati bez dodatka od 27 posto na koji imaju pravo osiguranici koji su se odlučili uplaćivati is­ključivo u sustav međugeneracijske solidarnosti. Time bi svi građani mlađi od 53 godine mogli biti zakinuti i dobivati znatno manju mirovinu od onih građana koji cijelu mirovinu primaju iz prvog stu­pa. Stručnjaci tvrde da je to neustavno rješenje i da je gotovo nemoguće provesti takvu nepravdu jer bi u slučaju da Vlada ništa ne poduzme, Ustav­ni sud morao donijeti odluku kojom bi prava svih građana bila izjednačena“.

     Čitaju kako NE piše

     Stručnjaci iz financijskog kluba koriste meto­dologiju koja njima odgovara, ali očito nisu upu­ćeni u genezu dodatka na mirovinu od 27 posto, već su samo uzeli zdravo za gotovo da postoji nekakav dodatak pa bi ga oni rado uzeli i prikrpa- li uz mirovine iz drugog stupa, iako s tim nema ni­kakve veze. Naime, zakonodavac je vrlo opširno u Zakonu o mirovinskom osiguranju i Zakonu o dodatku na mirovine (NN 114/11) obrazložio zaš­to se formira dodatak, i zašto je on utvrđen od 3 posto 1999. godine do 27 posto od 2007. na da­lje, ali financijaši mirovinskih fondova čitaju ona­ko kako njima paše.

     U obrazloženju Zakona o dodatku na mirovinu, kao i svojedobno kod isplate duga starim um­irovljenicima zbog neusklađivanja mirovina, ut­vrđeni su jasni kriteriji. Na taj dodatak imaju pravo samo umirovljenici koji su štedjeli samo u prvom mirovinskom stupu, koji su iz svojih mirovina iz­dvajali doprinos od 20 posto od bruto plaće, a sve je išlo u prvi stup međugeneracijske solidarnosti.

 

     Mirovinskom reformom iz 1999. godine, s primje­nom od 1. siječnja 2002., utvrđena su dva obavez­na mirovinska stupa i to: I. stup (generacijska soli­darnost) s izdvajanjem iz bruto plaće od 15 posto i II. mirovinski stup, (tzv. osobna štednja) s izdvaja­njem iz bruto plaće od 5 posto. Generacijska soli­darnost je civilizacijska tekovina u svim zemljama Europe već dugi broj desetljeća i funkcionirala je u bivšoj državi, pa i samostalnoj Hrvatskoj. 

     Ta solidarnost je mirovinskom reformom iz 2002. godine nakaradno ukinuta kada se oduzelo 5 posto fondu međugeneracijske solidarnosti i pre­usmjerilo ih u tzv. privatnu štednju. To više nije solidarnost, jer je I. mirovinski stup otkinut za če­tvrtinu.

     U zadnjih 10 godina privatni mirovinski fondovi lagodno su živjeli, skupljali novac na svoje račune, uredno naplaćivali visoke kamate na državne ob­veznice, uredno toj istoj državi zaračunavali viso­ke troškove, i sve se odvijalo u tišini, jer se nitko nije bunio.

     No onog momenta kada su prvi umirovljenici iz I. i II. mirovinskog stupa stekli uvjete za mirovinu, pokazalo se kako je takav sustav promašen, i um­jesto da se sve vrati u I. mirovinski stup, počela je haranga.

     Kako oguliti državni proračun

     Mirovine onih koji su „štedjeli" i u drugom stupu, bile su puno manje nego da su ostvarene samo u I. mirovinskom stupu. Novi umirovljenici su se po­čeli glasno pitati zašto su im mirovine toliko manje, jer su im u vrijeme početka primjene II. mirovin­skog stupa obećavani „med i mlijeko“. Počelo je i propitivanje visokih troškova skupoga administra­tivnog aparata u krilu banaka. Nazirao se je obris „švicarskog franka“ u drugom obliku. Različit oblik, ali cilj je isti. Kod franka banke su „gulile" štediše i tražile da im u tome država pomogne (podjelom ri­zika), a u slučaju kad bankarski lobisti traže doda­tak i za „svoje“ umirovljenike, riječ je o želji miro­vinskih fondova da ponovno ogule državni prora­čun i ugroze financijsku stabilnost državnih finan­cija.

     Gdje smo sada? Već u 2016. godini neće biti vi­še ni jedan osiguranik, koji ima obvezu uplate do­prinosa od 20 posto u I. mirovinski stup, jer svi navršavaju 65 godina (rođeni 1952. na dalje) i ost­varuju pravo na mirovinu.

     Do 2026. godine osiguranici koji steknu uvjete za mirovinu, moći će se vratiti u I. mirovinski stup, a time dobiti i dodatak od 27 posto na izračunatu mirovinu.

     Osiguranici koji su na dan primjene Zakona o mirovinskom osiguranju s 1.1. 2002. godine imali manje od 40 godina života, mogli su imati maksi­malno 22 godine staža, i to ako su se zaposlili sa 18 godina života.

     No, mnogi od njih su se zaposlili tek 2002. go­dine, dakle u vrijeme kada je nova mirovinska re­forma počela. To znači da u mirovinski sustav I. mirovinskog stupa nisu uplatili 20 posto od bruto plaće ni za jedan dan. Odakle bi onda takvi osigu­ranici imali pravo na bilo kakve korekcije i stjeca­nje dodatka na mirovinu iz prvog stupa?

 

     „Kupovanje“ s tuđim novcem

     Od 2002. godine pa do danas proračun pokriva manjak za novac preusmjeren u II. mirovinski stup od 5 do 6 milijarda kuna godišnje direktno i barem još 3 milijarde indirektno, radi zaduživanja za isto toliko novaca za isplatu postojećih mirovina. Da je drugi mirovinski stup uveden na način da je uz postojećih 20 posto doprinosa uvedeno još 5 pos­to za taj stup, sve bi bilo u redu. No, ovako se dr­žava morala kod istih tih mirovinskih od 2002. do 2014. godine zadužiti za oko 66 milijardi kuna, i to s izuzetno visokim kamatama, jer su hrvatske drž­avne obveznice bile smatrane rizičnima. To je nešto kao privatizacija na hrvatski način: od firme koju kupuješ posudiš novac i s njim digneš kredit u banci, a onda iz poslovanja te firme vraćaš glav­nicu i kamate. Tako postaneš vlasnik bez vlastite kune!

     Ako se ovaj proces nastavi, isključivi krivci za kolaps državnih financija bit će II. mirovinski stup, odnosno političari koji ne vide dalje od vlastitog no­sa ili interesa.

     S obzirom da je priliv novih umirovljenika oko 50.000 godišnje (zajedno s inozemnim umirovljeni­cima) primjenom mjere „27 posto“ (fondovi su iz­računali da je to 600 kuna po umirovljeniku dodat­nog troška). To znači da će godišnje za mirovine iz proračuna trebati izdvojiti dodatnih 300 milijuna kuna od 2027. godine na dalje. Od 2027. godine - dovijeka.

     Pretpostavljamo kako je u mjere za smanjenje proračunskog deficita (što od Hrvatske traži Europ­ska komisija) uračunat i odljev prirodni umirovljeni­ka, a što je godišnje iznosi nešto više od 1,1 mili­jarde kuna. To je respektabilna stavka. Međutim, ministar u korist fondova to želi srušiti uvođenjem „pravednog mirovinskog dodatka za sve umirovljenike“.

 

     Sindikat umirovljenika Hrvatske smatra da se o ovom problemu treba raspraviti sa svim relevant­nim čimbenicima, akademskom zajednicom, stran­kama sindikatima i ukupnom javnošću, jer će ban­ke ovako “skuhati“ bankrot mirovinskog sustava i javnih financija.