UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Proslava Međunarodnog praznika rada u Sisku, sa suzama u očima 

Rijeke radnike su nestale     

     I članovi Sindikata umirovljenika Hrvatske iz zagrebačkih podružnica otputili su se u jutro na 1. maj autobusom za Sisak, gdje su na prostoru Velikog Kaptola središnji prvosvibanjski prosvjed, pod motom „ZA spas industrije i radnih mjesta“, zajednički organizirale sve sindikalne središnjice - SSSH, NHS, MHS, HURS i URSH. Gotovo dvije tisuće sindikalista, nezaposlenih i umirovljenika promarširali su sa stotinama zastava ulicama zamrlog gradića. 

     U gradu Sisku ostao je veliki broj radnika bez svojih radnih mjesta zbog propasti sisačke industrije, izgubljeno ih je čak tridesetak tisuća. Stoga je pružena podrška radnicima INA-e i kutinske Petrokemije, jer poučeni dosadašnjim slučajevima, i njima prijeti opasnost da budu zatvoreni, a da radnici dobiju  otkaz i završe na burzi. Istaknuto je to da Vlada ne čini dovoljno da bi zaštitila preostala poduzeća i da zapravo time pomaže uvozničkom lobiju na štetu hrvatskih radnika. 

     Za govornicom su se izmijenili  Mladen Novosel ( SSSH). Krešimir Sever (NHS), Vilim Ribić (MHS), Ozren Matijašević (HURS), Damir Jakuš (URSH), Antonija Petrović Mutavdžija (SSKH), Predrag Sekulić (INAŠ), Miroslav Brajenović (SING), Zvonimir Mikloš (Sindikat EKN, Rafinerija nafte Sisak) i Željko Klaus (Sindikat EKN-a, Petrokemija Sisak). 

     Predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever naglasio je da je iz hrvatskih statistika nestalo 50.000 osoba, ali ih se ne može naći ni u kakvim drugim statistikama.  Jesu li oni naprosto brisani iz evidencije nezaposlenih zbog eventualno nekog nenamjernog propusta ili su iselili? Jedini je Sever naglasio da umirovljenici žive sve lošije, jer nema usklađivanja mirovina, te da se na sve načine nastoji na njima «uštedjeti», na njima ostavili svu stečenu «društvenu imovinu» kao dio svoje mirovinske štednje, a sada žive na rubu siromaštva. 

     Predsjednici sindikata osvrnuli su se na teško stanje u Republici Hrvatskoj  veliki broj nezaposlenih, veliki broj umirovljenika, zaduženost zemlje. Govornici su govorili vrlo emotivno o položaju radnika u Hrvatskoj, uz naglasak na stanje u gradu Sisku. Prisjetili su se da je nekad u Sisku bilo mnogo tvornica i poduzeća u „koje su se radnici slijevali na posao poput rijeke“ a sada su preostala  poduzeća  poput „krijesnica u noći“. 

     Kako se moglo čuti, u nikada čemernijim vremenima nije dočekan Međunarodni praznik rada. Hrvatskom je prohujao vihor devastacije, a okupljeni su došli poslati snažnu, jedinstvenu, ozbiljnu i odgovornu poruku. Došli su u predizbornoj godini, kada svakodnevno slušamo predizborne laži, poručiti: Spasite preostalu industriju u Hrvatskoj! Kritike su upućene svim dosadašnjim vlastima, a aktualna je ocijenjena najlošijom. 

   „U Sisak smo došli radnicima Ine poručiti kako moraju nastaviti rad i proizvodnju, govorio je Mladen Novosel, dok  ga je prekidalo skandiranje: Ne damo Inu, ne damo Inu… Nastavio je kako smo u Sisku da jasno kažemo kako Petrokemija ima perspektivu i mora opstati,  kako se mora sačuvati ovo malo industrije što je u Hrvatskoj ostalo, mora se sačuvati hrvatska pamet, hrvatska zemlja i hrvatsko more, poljoprivredu i turizam moramo spojiti kao prst i nokat i samo ćemo na taj način imati BDP u plusu, izlazak iz krize i moći ćemo imati Hrvatsku u kojoj će radnici moći živjeti od svojeg rada, a ne ići trbuhom za kruhom u svijet“. 

        Sindikalni povjerenici koji su u domovinskom ratu bili branitelji naglasili su da ni domovinski rat nije uspio uništiti naše gospodarstvo onoliko koliko ga je uspjela uništiti neodgovorna politika, koja nije štitila nacionalne interese, nego štiti interese stranih korporacija i banaka. 

  Sindikati ovoga puta nisu dijelili tradicionalni prvosvibanjski grah, niti su zabavljački željeli proslaviti svoj praznik nego su odlučili sredstva za tu  namjenu donirati SOS dječjem selu Lekenik.  

     Zašto su se umirovljenici okupljeni oko Sindikata umirovljenika Hrvatske pridružili i ovaj put prosvjednom obilježavanju radničkog praznika?  Iz solidarnosti i zbog interesa, umirovljeničkog i radničkog. Ako se privatizacijom uništilo na stotine tisuća radnih mjesta, ako upravo teče proces gašenja industrijskih i proizvodnih simbola hrvatskog uma i ruke – Željezara, Rafinerija, Imunološki, Petrokemija…tko će ostati raditi?   

     Parafrazirajući riječi Siniše Glavaševića, tko će ostati u ovom malom industrijskom gradiću, tko će ostati u Hrvatskoj. Tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će ga čuvati dok nas ne bude, dok se budemo tražili po smetištima ljudskih duša, dok budemo onako sami bez sebe glavinjali, dok nam oči budu rasle pred osobnim porazom? Tko će čuvati domovinu. Tko će uplaćivati doprinose i plaćati poreze? Tko će plaćati zdravstvo i mirovinsko, tko će pomoći siromašne i nemoćne, tko će nahraniti gladne? 

     Tko će čuvati naš grad, naše prijatelje, tko će Hrvatsku iznijeti iz mraka? 

     Zato je izaslanstvo SUH-a, na čelu s predsjednicom Jasnom A. Petrović koja je nosila zastavu naše europske udruge FERPA-e, te potpredsjednicom Biserkom Budigam,  solidarno diglo svoj glas i podržalo radnike.