UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako smo spašavali javno zdravstvo i ostali živi

 

Piše: Jasna A. Petrović

            Na „dnevnom redu“ svih umirovljeničkih razgovora je zdravlje i zdravstvo. I tu ništa nije čudno, jer sa zubom vremena svatko osvijesti tu temu. No, kako je i Hipokrit rekao – ozdravljenje ovisi od vremena, ali nekad i od prilike. Izgubljen u prijevodu mogao bi se naći smisao ove poruke, a to je kako je odgovornost za rizik bolesti društveno pitanje i društvena odgovornost.

            Još početkom prošlog stoljeća jedan ugledni hrvatski sin je zasadio gabarite javnog zdravstva. Andrija Štampar je izgrađujući naprednu medicinu došao je u sukob s komercijaliziranom medicinom, a zbog svoje socijaldemokratske „vjere“ postao je nepoćudan vladajućim krugovima. Ipak, spasio je javno zdravstvo i definirao socijalnu medicinu kao one koje služe narodu. Štampar je tako, poput zdravstvenih djelatnika koji nerijetko, zajedno sa sindikatima i umirovljenicima, protestno šeću europskim gradovima, vizionarski rekao stotinu godina ranije: Zdravstvo nije na prodaju!

            No, iako hrvatska vlada promovira na sva zvona više neoliberalni, no socijaldemokratski, koncept razvitka, jedna je presudna priča s mogućim teškim posljedicama relativno šutke „preživjela“ ljeto 2013. godine, a Sindikat umirovljenika Hrvatske je imao u tom scenariju aktivnu ulogu u spašavanju javnog zdravstva. No, čini se da je danas popularnije blatiti po medijima sadašnjeg ministra zdravstva, a tadašnjeg ravnatelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, nego prepoznati neke njegove strateški presudne poteze. Tada spašavanje „državnog“ dopunskog osiguranja kao važnog segmenta opstanka javnozdravstvenog sustava, a kasnije izdvajanja zdravstvene kune iz državne riznice.

U nas 60% stanovništva ima osiguranje na temelju kojeg je oslobođeno od participacije, uglavnom preko HZZO-a. Za trećinu osiguranika država pokriva naknadu za osiguranje. Mjesečni trošak osiguranja iznosi oko 70 kuna. Nadležna tijela potvrdila su da je sustav osiguranja ranjiv jer je među osiguranicima velik udio starijih osoba (s najvišim troškovima za zdravstvenu skrb), međutim, unatoč toj „nepovoljnoj strukturi“ i „balastu staraca“, sustav ostvaruje dobit unatoč toj nepovoljnoj strukturi. Tako danas piše u izviješću Europske komisije, koja ipak dodaje da je problematična dominantna uloga HZZO-a na tržištu dopunskog osiguranja. HZZO je javna institucija i stoga se financijski rizik povezan s proizvodom dopunskog osiguranja (iako trenutačno ostvaruje dobit) zapravo prebacuje na državu. Postoje planovi za izdvajanje dopunskog sustava, ali ne i za promjene pokrića. Tu ćemo morati stati u obranu.

            Potrebe za zadovoljavanjem zdravstvenih i socijalnih potreba starijih ljudi su uvijek veće od mogućnosti, to je točno. No u trenutku kad je privatizacijska „adžaja“ nabrusila zube i odlučila preuzeti biznis dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja, 28. kolovoza 2013. godine Sindikat umirovljenika Hrvatske je javno i glasno poručio: „Držimo da je dobro da u okviru HZZO-a opstane subjekt koji će, uz privatne i ine osiguravatelje, i dalje pružati uslugu dopunskog osiguranja, jer se u području mirovinskog i zdravstvenog osiguranja potvrdilo kako su takva - većinski državna, javna, osiguranja nerijetko manje diskriminirajuća spram starijih osoba i umirovljenika, što je vidljivo i temeljem uvida u ponudu hrvatskog tržišta dopunskog i dodatnog zdravstvenog osiguranja.“

            Iako je u tom trenutku trebalo „amenovati“ nemalo mjesečno povećanje od 20 kuna za policu većine umirovljenika, i iako smo od nekih dijelova umirovljeničke populacije dobili po nosu, mi smo sudjelovali u spašavanju javnog zdravstva u srazu s velikim imenima financijske industrije, bankama i osiguravajućim društvima, i – preživjeli smo. Primijetili smo da različita privatna zdravstvena osiguranja, koja nude dodatno osiguranje, ne osiguravaju npr. starije od 70 godina ili imaju posebne povišene tarife za seniore. To nije bio SUH-ov izbor.

            A financijski lobi je lagao gdje je stigao, tvrdio kako je Europska komisije naredila da se dopunsko osiguranje kao dobrovoljno prepusti isključivo privatnom tržištu, no primjer Slovenije koja je, ne po naredbi EU, već vlastitom izboru privatizirala dopunsko, govori kako je hrvatski izbor bio – ispravan. Već danas bi stariji umirovljenici plaćali dopunsko privatnim osiguravateljima puno više no što je pod kapom javnog zdravstva.

            Tako smo spasili međugeneracijsku solidarnost i u zdravstvu, kao što je branimo i u mirovinskom sustavu, ma što ponekad i premijer govorio. Na tragu slogana Svjetske zdravstvene organizacije potvrđujemo kako su „zdrave, aktivne starije osobe važan resurs svojim obiteljima, zajednici i ekonomiji cjelokupnog pučanstva. Zaštita zdravlja starijih osoba glavni je pokazatelj napretka ili propusta za zaštitu zdravlja cjelokupnog stanovništva“.