UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Kako je drugi mirovinski stup umirovljenike pretvorio u – balast!

Komentar na  tekst „Hrvatski mirovinski sustav je na rubu pucanja  duboko  nepravičan“, Jutarnji list  od  3. siječnja 2015.

Piše: Ivo Marjanović, predsjednik Odbora SUH-a za mirovinska prava

Baš je lijepo kad čovjek ima prigodu pročitati intervju s Carlosom Pineruom, voditeljem Ureda svjetske banke za Hrvatsku i Sloveniju, jer se nada čuti kakvu mudru pouku. Međutim, kad pročitate već i naslov intervjua,  ispada da je Hrvatska na rubu ponora isključivo radi umirovljenika i umirovljeničke populacije. Tako da uobičajenom praksom naših „samostalnih medija“ da daju bombastične naslove koji ne odražavaju sadržaj ili barem cjelinu napisanog teksta, dovodimo javnost u zabludu.

Kako mnogi čitatelji ne pročitaju čitav tekst, na temelju naslova donose zaključke kako umirovljenika ima previše, da oni kradu budućnost vlastite djece, da je radi njih ovakvo kaotično ekonomsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, da su baš ti „starci i starice“ uteg hrabrim i „čestitim“ poslodavcima, te da je za umirovljenike  potrebno naći  model „konačnog rješenja“,  ma što to značilo.

U intervju gospodin Carlos Pinerua dao je odgovore na sedam tematskih pitanja koja obuhvaćaju:

- nužnost dijaloga (ili kako on napominje „velike pogodbe“) između Vlade i ostalih sudionika za rješenje strukturnih slabosti gospodarstva;

- uređenje i stabilizaciju javnih financija kroz smanjenje deficita i javnog duga;

- svođenje javne uprave na pravu mjeru, problem administracije i njene neučinkovitosti i korupcije, kao jednog od razloga i prepreka u poslovanju;

- poboljšanje učinkovitosti zdravstva  i smanjenje gubitaka u zdravstvu  kroz započete reforme;

- mirovinski sustav, ocjena postojećeg i nužnosti promjena s naglaskom vraćanja  neaktivnog stanovništva u svijet rada;

- korištenje EU fondova;

- očekivanja u 2015 godini.

Brojke bez čovjeka

Pinerua govori rječnikom karakterističnim za funkciju koju obnaša, rječnikom brojki, postotaka, zbori o efikasnosti, učincima i sl., ali ipak napominje da je nužan dijalog između svih  relevantnih dionika. To zastupaju i sindikati, pa i Sindikat umirovljenika Hrvatske. Ali dijalog, ne monolog i ultimatumi!

Tako Pinerua detektira i probleme u mirovinskom sustavu tek temeljem  brojki, ne ulazeći u  posljedice vladinih politika  koje su dovele do takvog stanja, a još manje o neupitnoj ulozi Svjetske banke u uvođenju i provođenju takvih politika. U tekstu su spomenuti samo neki razlozi, odnosno uzroci, stanja u mirovinskom sektoru (mirovine po posebnim propisima, porast broja umirovljenika , smanjenje broja zaposlenih, sivo tržište rada i sl.)..  

No, primarni razlog takvog stanja u mirovinskom sustavu, pa i državnim financijama je mirovinska reforma s kraja 90-tih godina, te uvođenje obaveznog drugog mirovinskog stupa u vrijeme krize, kada nema novca, nema investicija, nema pokretača aktivnosti, pa je izdvajanje sredstva  kroz drugi stup obvezatne kapitalizirane štednje neodrživo ne samo za cijeli mirovinski sustav, već i za ukupne državne financije.

Koja si to država može priuštiti da benevolentno s jedne strane u štednji drugog mirovinskog stupa ima više od 60 milijardi kuna, a s druge se mora zaduživati da bi održala sustav za postojeći broj umirovljenika.

Ukradeni doprinosi

Krivci za stanje u mirovinskom sustavu, po uvaženom regionalnom predsjedniku svjetske financijske ustanove, su sivo tržište (25-30%), nezaposlenost, rano umirovljenje kroz institut prijevremene mirovine, slaba naplata doprinosa i sl.), no mi držimo kako postoji još puno drugih bitnih razloga.  

U procesu privatizacije (otimačine) mafija se kupovanjem prijevremenih mirovina oslobađala radnika kako bi vrijedne nekretnine prodavala za neproizvodne svrhe. Kada je riječ o nedovoljno prikupljenim doprinosima, osim sivog tržišta, veliki broj radnika radi, a ne dobiva plaću (iako je to sada po zakonu kazneno djelo, ali bez kazne).

Zatim, još uvijek  postoji  službena plaća i plaća ispod stola (na koju se ne plaćaju doprinosi naročito u obrtu, poljoprivredi i društvima s malim brojem zaposlenih). Sve je to u moći dobre i efikasne vlade da stvori mehanizme detekcije, otkrivanja i kažnjavanja prekršitelja i spriječi evaziju doprinosa.

Ima još besmislica. Primjerice, minimalna plaća od 3.000 kn „daje“ samo 600 kuna uplate doprinosa, a minimalna mirovina (za 15 godina staža) veća je od doprinosa koje osigurava minimalna plaća. K tome, najniža osnovica za mirovinske doprinose u mnogo slučajeva je niža od minimalne plaće, dok se kroz institut najviše osnovice za mirovinske doprinose velikodušno omogućava plaćanje doprinosa višestruko niže nego što bi bilo za stvarno isplaćene najviše plaće. 

Blokada u režiji banaka

Na posljetku, drugi mirovinski stup neposredno i posredno uništava prvi stup međugeneracijske solidarnosti: direktno - kroz smanjenje doprinosa s 20% na 15%, a indirektno kroz jamstva države za prihode mirovinskih fondova i zavisne troškove za institucije koje opslužuju  drugi mirovinski stup. Zapadnoeuropske zemlje uopće nemaju takav obvezni drugi mirovinski stup, a odbile su ga ili ukinule puno razvijenije zemlje od nas: Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska, Slovenija.

Kroz medijsku blokadu bilo kakvog polemiziranja ili otvaranja javne rasprave o minusima i plusevima drugog mirovinskog stupa, gotovo se nemoguće probiti. Banke, naime, svojim oglasima i direktnim financiranjem utječu na uređivačku politiku medija. Zato nam u novinama nitko neće prezentirati jednostavnu matematiku.  

Jer, ako se očiste podaci o broju umirovljenika koji su mirovinu stekli radom, od onih koji su mirovinu stekli na drugim zakonskim osnovama, te ako se oduzetih 5% doprinosa vrati u prvi mirovinski stup (tj. ako se konačno ukine obvezni mirovinski stup i pretvori u dragovoljni), te ako se većim nadzorom smanji nelegalno tržište rada te se doprinosi počnu uplaćivati temeljem stvarno isplaćenih plaća, a ne fiktivnih minimalnih plaća, umirovljenici se više neće moći percipirati kao balast, jer bi se njihove mirovine, ovakve niske kakve jesu, u potpunosti namirile iz prikupljenih doprinosa.

I, naravno, kada bi vlade bolje vladale i razvijale kvalitetnije politike (ekonomske, organizacijske, fiskalne, socijalne, zdravstvene, obrazovne…), svima bi nam bilo bolje; radnicima kroz veće plaće, umirovljenicima kroz usklađivanje mirovina.