UVODNA RIJEČ

Kad si siguran i kad te nije strah

     Zašto su dvije najveće hrvatske umirovljeničke udruge, Sindikat umirovljenika Hrvatske i Matica umirovljenika Hrvatske, uputile čestitke Andreju Plenkoviću povodom pobjede HDZ-a na parlamentarnim izborima? Ne samo iz pri­stojnosti, već zato jer je iskustvo s Premijerom-Građevinom iz 2015. duboko ostalo u memoriji ovog naroda, ali ne kao pošalica uz kavu, već kao bolni osjećaj nesigurnosti.

     Nije bitno jesu li starije osobe diljem Hrvatske masovno dale svoje povjerenje upravo Plenkoviću, a jesu. Nije bitno niti je li njegov prosječni glasač nižeg obrazovanja, gdje je svaki deveti završio tek osnovnu školu, a jedva 26 posto ih ima fakultet, a baš je tako. Nije bitno je li u Sabor s njihove liste ušlo samo 9 žena od 66 sabornika, iako je sve to bitno. Najbitnije je da je    Hrvatska nasuprot strahu birala - sigurnost. HDZ nije samo odglumio predizbornu kampanju „Sigurna Hrvatska", već nam je svima ponudio kontinuitet, stabilnost i sigurnost. Vlada će biti formirana „preko noći", bez navlačenja i odugovlačenja, tr­govanja i korupcije na javnoj trpezi. To je ono što je pobijedilo sve druge stranke: taj osjećaj kad si siguran i kad te nije strah.

     Tek je iz rezultata ovih izbora moguće iščitati koliko je straha u narod unijela retorika Domoljubnog pokreta i dijelom Mosta, koliko su istupi Hasanbegovića, Glasnovića i Zekanovića i Ruže Tomašić, pa onda i Škore i Raspudića o silovanim ženama i po­bačaju, unijeli gađenja i nemira u duše građana. I tek je sada posve jasno da nije narod glasao za HDZ zbog korone, već zbog želje za normalnom zemljom. Tu normalnost je u ovom trenutku jamčio samo HDZ.

     Točno je i da je 40 posto glasača SDP-a (Restart) starije od 60 godina, jer je tamo ponuđeni jelovnik bio ravan bakanalijama starih Rimljana. Kao da je ponuda za umirovljenike napuhavana jer su im na listama bila uglavnom stara, potrošena lica, pa su ispisali svoju listu želja.

     Tako je jedina umirovljenička čestitka otišla Plenkoviću. Po­bjednicima i treba čestitati. U čestitki je pisalo i da ih podsjećamo kako je udjel prosječne mirovine u prosječnoj plaći u RH pao ispod 38 posto, da više od polovice umirovljenika prima miro­vinu nižu od hrvatske linije siromaštva koja iznosi 2.485 kuna, da je previše kontejner-umirovljenika, poniženih i prevarenih.

     Izrazili smo nadu da će nova Vlada pronaći načina da po­veća mirovine i uvede pravednije usklađivanje s rastom plaća, a svakako bi trebalo uvesti i novi model obiteljskih mirovina. Zatražili smo prijenos vlasničkih prava nad domovima za starije i nemoćne na županije i Grad Zagreb i još puno toga što bi se trebalo naći na dnevnom redu savjetodavnog tijela Vlade, Na­cionalnog vijeća za umirovljenike i starije osobe. Jer sigurnost nije samo floskula. Sigurnost ima cijenu i vraća dostojanstvo i blagostanje. Najvažnije je pravovremeno se zaštititi od onih koji se hrane vašim osjećajima nesigurnosti. Upravo to su glasači učinili.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Po novac za alimentaciju – kod bake i djeda

Familijizacija uzdržavanja i skrbi za djecu i stare je pokušaj države da sve više odgovornosti sa sebe prebaci na obitelji

Piše: Marina Tripović

Iako takva zakonska odredba postoji otprije, stupanjem na  snagu novog Obiteljskog zakona i Zakona o privremenom uzdržavanju 1. rujna o.g., još jednom su se, po tko zna koji put posljednjih mjeseci, uzburkale ionako već nemirne umirovljeničke vode. Ovoga puta riječ je o novitetima vezanima uz plaćanje alimentacije. Iako se uzdržavanje djece ponajprije smatra moralnom i zakonskom obvezom njihovih roditelja, zbog učestalih slučajeva zanemarivanja i neplaćanja alimentacije od strane nesavjesnih majki i očeva, vrlo je izgledno da bi se ona uskoro sve češće mogla početi naplaćivati s računa – baka i djedova. A dobro nam je poznato kakvi su u prosjeku ti računi – skromni i „propuhani“ sa svih strana.

Što kaže zakon?

U Obiteljskom zakonu, čl. 288., st. 1 i 2, stoji da su roditelji prvi dužni uzdržavati svoje maloljetno dijete te da se radno sposoban roditelj ne može osloboditi dužnosti uzdržavanja maloljetnog djeteta, a „ako roditelj ne uzdržava maloljetno dijete, dužni su ga uzdržavati baka i djed po tom roditelju“. Također, pod određenim uvjetima, uzdržavanje djeteta se može nastaviti i nakon što dijete postane punoljetno (čl. 290).

Iako su se bitke oko (ne)plaćanja alimentacije vodile oduvijek, ekonomska kriza je, kako u svemu ostalome, tako i ovdje, učinila svoje, pa su slučajevi neplaćanja uzdržavanja za djecu u neprekidnom porastu. No, kad roditelji ne plaćaju, obveza uzdržavanja djece može se prenijeti na baku i djeda. Oni su, nakon roditelja, najbliži srodnici djeteta, a u obiteljskom pravu, između ostaloga, imaju pravo na susrete i druženje s unucima. Obveza uzdržavanja od strane bake i djeda utvrđuje su u sudskom postupku, a zakonske odredbe koje se odnose na početak i prestanak uzdržavanja iste su kao i za roditelja koji ne plaća uzdržavanje.

Sin otišao, baki račun

Nakon što se utvrdi da roditelj uzdržavanje djeteta plaća u iznosu manjem od onog navedenoj u ovršnoj ispravi, unuci u odvojenom postupku mogu podići i tužbu protiv - bake i djeda. Nadalje, postoji mogućnost i da dijete baku i djeda tuži u istom postupku u kojem traži i uzdržavanje od roditelja po kojem su mu oni baka ili djed, ako roditelj nije u mogućnosti u potpunosti zadovoljiti njegove potrebe za uzdržavanjem, zbog primjerice, preniskih primanja, nezaposlenosti ili više djece koju treba uzdržavati. Ovdje valja napomenuti da se prilikom utvrđivanja obveze bake i djeda na uzdržavanje unuka ne smatra relevantnim razlog zbog kojeg roditelj ne uzdržava dijete, bilo da je riječ o vlastitom nemaru, neodgovornom ponašanja i raspolaganju financijama ili zbog nekih objektivnih okolnosti, već je obveza bake i djeda supsidijarna, do nje dolazi tek ako roditelji po kojemu su oni baka/djed ne uzdržava dijete. Ta njihova obveza određena je zakonom upravo radi zaštite prava i materijalne sigurnosti njihovih unuka.

Tako primjerice u obrazloženju odluke Ustavnog suda (broj U-III-3847/2006) od 11. srpnja 2007. stoji kako je nebitan navod ustavne tužbe podnesene od strane bake da je otac djece koju ne uzdržava radno sposoban, jer Obiteljski zakon ne razlikuje razloge na strani roditelja koji bi izuzimali baku i djeda od supsidijarne obveze uzdržavanja. Slična je sudbina zadesila i jednu baku iz Kaštel Sućurca kojoj je na mizernu invalidsku mirovinu od 1.400 kuna jednoga dana „sjela“ ovrha od 800 kuna za njezinu tada 14-godišnju unuku. Njezin sin se oženio svojom trudnom djevojkom, brak je propao nakon svega nekoliko mjeseci, a alimentacija je zapala siromašnu baku. Kakav je to zakon, zapitala se, kada nas bake i djedove, bez obzira na visinu primanja, ostavlja bez kruha? Hoće li se i bake i djedove slati u zatvor ako nemaju sredstava za alimentaciju?

Preseljena odgovornost

Iako je mogućnost naplate alimentacije bakama i djedovima još od 2003. godine u Obiteljskom zakonu, zbog manjkavosti provođenja sustava naplate, čak dvije trećine roditelja tu svoju obvezu ne ispunjava, pa se odnedavno sve češće upravo njihovim roditeljima, odnosno bakama i djedovima, blokiraju računi. Naime, u Hrvatskoj centri za socijalnu skrb, kada utvrde neplaćanje alimentacije najprije roditelja, sve češće donose odluku o privremenom uzdržavanju djeteta i na račun baka ili djedova. Kad se zna da je prosječna mirovina u Hrvatskoj samo 2.260 kn, doista je upitno kako siromašni umirovljenici mogu financirati bar dio troškova uzdržavanja svoje unučadi.

Alimentacijski sustav očito ne funkcionira kako bi trebao i podložan je manipulacijama, te ga se poput vrućeg krumpira prebacuje s jednih na druge, a problem je i dalje tu. Pate samohrani roditelji, pate djeca, a stari su prisiljeni snositi teret odgovornosti za nemar svoje djece.

Međutim, osnovno je pitanje kako se može zakonski obvezati nekoga da za punoljetne i odrasle osobe mora izvršavati obveze koje su oni sami preuzeli? Znači li to da će uskoro starima dolaziti i ovrha za kredite koje su podigla njihova djeca? Nije li ovdje, ipak, riječ o svojevrsnoj familijizaciji odgovornosti za djecu, te pokušaju skidanja odgovornosti za skrb s države?

Netko bi rekao da je to sve – po reciprocitetu. Naime, članak 63. Ustava RH propisuje kako su djeca odgovorna za svoje roditelje, te im se sprema nametanje plaćanja troškova njihova uzdržavanja ili smještaja u domove za starije osobe, a da nitko ne postavlja pitanje kako će to prosječna hrvatska (dijelom nezaposlena) obitelj moći podnijeti. Nitko ne pita neće li zbog npr. neodgovornosti starije osobe koja je svoju imovinu rastrošila ili zbog njenog siromaštva, sinovi i kćeri morati plaćati trošak doma na uštrb unuka kojima neće moći priuštiti satove jezika ili sportske aktivnosti?

Država plače kako natalitet pada, a pritom sve više teret obveza za djecu stavlja isključivo na obitelji, bilo da mladi moraju skrbiti o starima, ili stari o mladima.