UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA UKIDA MIROVINSKI STUP MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI?

Kako je premijer ukrao Božić

Piše: Jasna A. Petrović, predsjednica SUH-a

Zašto je u fokusu ovog broja Glasila SUH-a 11. redovna i izvještajna skupština Hrvatske stranke umirovljenika, održana 29. listopada u Zagrebu? Nije sporno kako Sindikat umirovljenika Hrvatske surađuje sa HSU-om i cijeni napore te koalicijske stranke na vlasti u obrani umirovljeničkih prava, no to nije dovoljan razlog da se njihova redovna skupština smjesti u fokus pažnje.

Zanimljivo je uočiti kako je ta skupština od sporadične medijske teme postala ekskluzivnom te zauzela naslovne stranice novina i portala te ušla u udarne radio i televizijske vijesti. I pritom gotovo nitko nije spomenuo ni riječi iz izjave nazočnog predsjednika Republike Ive Josipovića, koji je zahvalio na potpori te stranke njegovoj kandidaturi za novi predsjednički mandat te poželio HSU-u ostvarenje zadanih ciljeva jer su to i zajednički ciljevi. “Nema društva koje može prosperirati, a da nije utemeljeno na pravdi”, rekao je Josipović i dodao kako oni koji su svoj život utkali u sve nas, moraju imati dovoljno prihoda za starost“. Lijepa i odmjerena poruka, s poštovanjem spram starijih. Sličnu je poruku uputio i predsjednik HSU Silvano Hrelja kako je „snažno uvjerenje HSU-a da svi naši umirovljenici za brojne godine svog poštenog i teškog rada zaslužuju dostojanstven život u mirovini“.

Okidač – poruka SUH-a

Da nije bilo istupa Milana Tomičića koji je, protokolarnom zabunom pozvan da prije premijera Zorana Milanovića pročita poruku Sindikata umirovljenika Hrvatske, ne bi bilo ove medijske priče, jer bi izostao - okidač. U poruci SUH-a, bez ikakvih političkih kalkulacija i u duhu stajališta koja se promiču već godinama, navedeno je sljedeće: „Ono što glasno zagovaramo je borba za očuvanje javnog, prvog stupa međugeneracijske solidarnosti i vraćanje drugog obvezatnog stupa kapitalizirane štednje u prvi stup. Zagovaramo zapadnoeuropski model tzv. profesionalne mirovinske štednje, a ne neoliberalni model međunarodnih financijskih institucija skrojen za bivše socijalističke i diktatorske režime. A na prvome mjestu zagovaramo borbu protiv siromašenja umirovljenika i za dostojanstvo starijih osoba.“

To je poruka SUH-a koju sve rjeđe uspijevamo odaslati u javnost, jer su mediji postali ili glasnogovornici vladine politike ili su pod utjecajem svojih financijera, najčešće banaka i velikih korporacija. To je poruka zbog koje je premijer dobio „napad“ istine i izgovorio ono što u razumnom stanju političar, koji bi htio računati na 1,3 milijuna glasova umirovljenika na sljedećim izborima, ne bi trebao izgovoriti.

Generacijska solidarnost – kaput!

Pa što je to rekao Milanović što je izazvalo interes medija? Stao je za mikrofon i nabrijano objasnio neukim i neupućenim „staricama i starcima“ iz HSU-a: „Generacijska solidarnost se na primjeru vaše generacije igra zadnji puta u novijoj povijesti ove zemlje, a nakon toga dolaze nova pravila pa za svoju mirovinu i za mirovinu mojih vršnjaka i mlađih od mene morat ćemo zaraditi na neki drugi način". I još je rekao kako „sustav drugog mirovinskog stupa, tzv. kapitalizirane štednje, ne bi nazvao neoliberalnim eksperimentom, te da ako u određenoj mjeri to i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“. Alternativa je, ocijenio je, da se sve prebaci u prvi stup i da za 30 godina, kada bude još više starijih građana, više nema za mirovine.

Prvo, šokantno je da premijer sebi dopušta u maniri izbornika nogometne reprezentacije zastrašivati radnike i umirovljenike dubinskom i kompletnom promjenom mirovinskog sustava i to kao da propovijeda – sa šanka! Eto, uz gemišt im poručuje kako će ukinuti mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, jer se njemu tako čini, jer on piše „noviju povijest ove zemlje“... Takvu količinu bahatosti je vrlo teško razumjeti, pa i u slučaju da vam je dotični premijer zapravo (bio) simpatičan.

Nostradamus s Markovog trga

Drugo, neshvatljivo je kako premijer preuzima ulogu babe gatare pa iz svoje kristalne kugle čita što će biti za 30 godina, a k tome u nostradamusovskoj maniri vidi samo katastrofične događaje i prijeti kako, ako se štednja iz drugog mirovinskog stupa prebaci u prvi stup, neće biti za mirovine. To što su baš to učinile Poljska, Slovačka i Mađarska, a njegov omiljeni model drugog stupa odbile primijeniti Češka i Slovenija, nije ga briga. Mogao bi ih časkom sve izvrijeđati, kao što je u siječnju ove godine, upitan o mogućnosti ukidanja postojećeg modela drugog mirovinskog stupa, odgovorio: „Ono što su napravili Mađari – nikad!“. Hoće li uslijediti nastavak u stilu: „Ono što je napravio Donald Tusk (tada poljski premijer, a sada predsjednik Europskog vijeća) – nikad!“

Treće i najgore što je Milanović rekao na tome skupu, a bilo bi bolje da nije, način je kako je komentirao tezu SUH-a da je drugi mirovinski stup neoliberalni eksperiment. Naime, rekao je da to “nije neoliberalni eksperiment, a ako i jest, treba pustiti da o tome odluči generacija koje se to tiče“!

Prestrašno kako premijer jedne zemlje javno dokida pravo ijednoj generaciji da sudjeluje u odlučivanju o državnim politikama. To je neupitna diskriminacija temeljem dobi, u ovom slučaju starijih osoba, kojima čelni čovjek izvršne vlasti poručuje kako će o drugom mirovinskom stupu kapitalizirane štednje odlučivati – generacija koje se to tiče?! SUH ozbiljno razmišlja o pokretanju prijave premijera za diskriminaciju temeljem dobi, te diranje u jedno od ustavnih građanskih prava i sloboda – pravo odlučivanja. Neće valjda premijer uskoro uvesti pravila da o porodiljskom dopustu mogu raspravljati samo žene-majke, o programima u vrtićima trogodišnjaci, a o puževim kućicama samo puževi.

Tako je prošla redovita skupština jedne male koalicijske stranke na kojoj je gost „ukrao Božić“. A svi su se nastavili smješkati u ime 1,3 milijuna umirovljenika kojima je Grinch* ukrao pravo na odlučivanje.

*Grincha, koji živi na planini daleko od ljudi, u filmu „Kako je Grinch ukrao Božić“ ovjekovječio je glumac Jim Carrey