UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

NA MARGINAMA JEDNE TRIBINE: Navijanje za jednakost

Piše: Marina Tripović

Kako se svjetski ekonomski problemi nisu stvorili preko noći, tako su i Hrvatskoj bile potrebne godine da nagomila poteškoće koji nas sada pritišću sa svih strana. Osamostaljivanje Hrvatske i rat većini su poznate okolnosti koje su nas dovele do trenutnog stanja. Na njih su se nadovezali i neodgovarajući model privatizacije i formiranje modela u kojem su tercijarne - uslužne djelatnosti, posebno trgovina, postale dominantna sila na tržištu, a poduzetnici se bogatili na drugorazrednoj stranoj robi koja se u nas prodavala po prvorazrednim cijenama. Istovremeno se nije ulagalo u proizvodnju, a bez nje može biti ni gospodarskog razvoja. Tako je tržištem zavladala trgovina, dok su poljoprivreda i industrijska proizvodnja bačene u pozadinu.

Nekad smo se dičili našom industrijskom proizvodnjom, a sada, kažu analize, živimo lošije nego prije rata. Nije tu u pitanju nikakva čežnja za minulim političkim tvorevinama, tako kažu brojke i ekonomija. Kriza je produbila nejednakosti u hrvatskome društvu i povećala siromaštvo.  Sve su to fragmenti ponovljene priče s tribine o nejednakosti i siromaštvu u Hrvatskoj, koju je u Zagrebu krajem svibnja organizirao Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo.

Najsiromašniji - s lošeg na lošije

U odnosu na ostale zemlje Europske unije, Hrvatska je 2012. godine po nejednakosti bila na razini europskog prosjeka. Prema tzv. Ginijevom koeficijentu, koji predstavlja mjeru nejednakosti raspodjele dohotka – u 2012. manji koeficijent od Hrvatske imalo je 13 zemalja Unije, a najmanje nejednakosti imala je susjedna Slovenija. Najveći pad dohotka doživjeli su najsiromašniji, a najmanji stanovništvo s višim srednjim dohocima, odnosno srednji sloj. Posebno je zanimljiv podatak kako je svoju potrošnju najviše smanjio najbogatiji sloj, a najmanje najsiromašniji. No razlog za to može biti u činjenici da najsiromašniji ionako uglavnom troše na najosnovnije, poput hrane i stanovanja, jer za drugo ni nemaju sredstava, pa samim time niti ne mogu poduzeti neke značajnije troškovne „rezove“.

Najbogatiji su smanjili potrošnju na luksuzna dobra i usluge, srednji sloj suočava se s neizvjesnošću i otplatom dugova, a najsiromašniji su dosegli prag ispod kojeg ne mogu. Nezaposlenost, porast opterećenja kreditima te neredovitost ili nemogućnost njihove otplate, kao i drugi čimbenici, doprinijeli su i blagom trendu rasta tzv. novog siromaštva, koje se odnosi na mlade nezaposlene visokoobrazovane osobe i osobe s višim kvalifikacijama, te obitelji s djecom, osobito one s jednim ili dvoje djece, a u ekstremnim slučajevima i na nove beskućnike. Međutim, iako su starije osobe u Hrvatskoj najmasovnija skupina sve siromašnijih građana, a osobito su to žene starije od 65 godina, o tome i nije bilo previše riječi. Kao da je normalno da stariji budu siromašni, pa i – prekobrojni.

Koliko para, toliko šansi

Posebno je zabrinjavajuća nejednakost u području obrazovanja, koje u modernom društvu predstavlja glavni, i „normalni“ kanal uzlazne društvene pokretljivosti. Prema podacima Eurostata, djeca neobrazovanih roditelja u Hrvatskoj, daleko više od drugih članica EU, imaju znatno manje šanse za pohađanje ustanova visokoškolskog obrazovanja, iz čega naposljetku proizlaze i nejednakosti na tržištu rada. Također, troškovi poslijediplomskih specijalističkih i doktorskih studija su za naše prilike previsoki, a time i mnogim studentima nedostižni, što se može negativno odraziti na buduću selekciju znanstvenih kadrova.

S obrazovanjem se mogu usporediti i nejednakosti u korištenju zdravstvenih, ali i drugih socijalnih usluga, i to zbog slabije učinkovitosti sustava socijalne zaštite i programa koje koriste najsiromašniji. Kod nas su naknade za nezaposlene simbolične, a tzv. socijalne penzije za one koji ne ostvare mirovine temeljem rada – niti ne postoje. Zdravstvo sve više pogoduje bogatima, jer se mnoge usluge privatiziraju, a na „socijalne“ preglede čeka i godinama. Neučinkoviti socijalni transferi neosporni su sukrivac rastu siromaštva starijih, jer je utjecaj mirovina (zbog njihove niskosti!) sve manji na obranu od siromaštva.

Tko zaboravlja stare?

Što se tiče rizika od siromaštva, u Europi ne kotiramo dobro. Prema podacima iz 2012. godine, 20,5% naših građana bilo je u zoni rizika od siromaštva, a od nas su u EU gore još samo Bugarska, Rumunjska, Španjolska i Grčka. Iako je ta stopa nešto niža nego godinu ranije, kada je bila 21,3%, riječ je o jednoj petini građana koja nekako „gura“ od mjeseca do mjeseca.

No, kad je riječ o starijima od 65 godina, Hrvatska je na neslavnom trećem mjestu, a „ispred“ nje su još samo Bugarska i Cipar. Trećina starijih Hrvatska je siromašna ili socijalno isključena. Društvenih strategija ili mjera za borbu protiv siromaštva najstarijih nema. Suprotno tome, u javnost prodiru tek mjere za individualizaciju rizika siromaštva i starosti, pa se sve češće prava režu i uskraćuju.

Režije se plaćaju „u ratama“, meso spada u luksuzna dobra, a jednotjedni odmor na moru pripada nekim davnim „dobrim, starim“ vremenima. Neočekivani izdatak ne spominje se ni šaptom, živi se - dan po dan. I dok s televizijskih ekrana pljušte elokventni govori i detaljne računice i procjene sportskih utakmica, na spomen nezaposlenosti i siromaštva za govornicama svima nekako zastane glas u grlu.

I dok nas početak ljeta i sportski zanos uljuljkuju u varljivo zadovoljstvo, hoćemo li se sjetiti katkad dignuti glas i navijati za svakodnevicu, za bolje sutra?