UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

 

Prim.mr.sc. Egidio Ćepulić, predsjednik Hrvatske udruge prijatelja hospicija

Političare ne zanima dostojanstveno umiranje

 

Često se zamjenjuju pojmovi palijativne skrbi i hospicija. Možete li nam objasniti razliku?

     Hospicij je ustanova u koju se smještaju pacijenti s nepovoljnom prognozom odnosno kojima klasična medicina više ne može izli­ječiti smrtonosnu bolest, no kojima se može pružiti mogućnost dostojanstve­nog provođenja ostatka života i pravo na dostojan­stveno umiranje.

     U hospiciju se ne pruža mogućnost ubrzavanja smrti niti davanje lijekova koji će us­poriti umiranje, nego smrt treba dočekati prirodnim putem uz smirivanje nepoželjnih simptoma kao što su bol, nemir, tjeskoba, psihičke poteškoće, visoka temperatura, probavne smetnje i sl. U tom smislu uloga hospicija se isprepliće s palija­tivnom skrbi za bolesnika.

     Palijativna skrb je oblik medicinskog zbrinjavanja osoba koje boluju od neizlječivih bolesti i kojima treba pružiti takvu pažnju i brigu koja će im omogućiti život oslobođen boli i drugih simptoma, a istovremeno im pruža i moguću medi­cinsku skrb (npr. zračenje metastaza u kostima koje uzrokuju nesnosne bolove i sl. ) te psihološku, duhovnu i socijalnu po­dršku.

     U djelovanju palijativne skrbi značajnu ulogu osim liječni­ka imaju i medicinske sestre, fizioterapeuti, ali i drugi profili djelatnika kao npr. socijalni radnici, psiholozi, dušobrižnici. U toj drugoj skupini nemedicinskih sudionika svakako su i vo­lonteri koji posjećuju bolesne te im kroz konverzaciju i poma­ganje u nekim jednostavnim životnim aktivnostima i potreba­ma omogućavaju i informiranje o situaciji u društvu i svijetu tako da se pacijenti ne osjećaju izoliranima od svega.

Entuzijazam i obećanja

Vaša prethodnica dr. Anica Jušić je 1999. godine osnovala vašu udrugu. Prošlo je točno 20 godina. S koliko zadovoljstva možete sagledati taj dugi put?

     Točno, u Hrvatskoj je započet pokret vezan uz palijativnu skrb i hospicij prije više od 20 godina. U početnim godina­ma vladao je veliki entuzijazam te se o problemu hospicija i palijativne skrbi mnogo pisalo, pričalo na televiziji i radiju, održavali su se simpoziji, uspostavila se aktivnost kroz hospicijske kućne posjete - sve je to podizalo svijest društva o potrebi izuzetne brige za neizlječivo bolesne pacijente.

     Održavale su se predstave i koncerti povodom Svjetskog dana hospicija i palijativne skrbi (druga subota u listopadu), u Zagrebu smo čak imenovali i naš hospicij (Sv. Luka), a uspjelo nam je i u Zakon o zdravstvenoj zaštiti prvi put ubaciti i po­jam palijativne medicine 2003. godine, no odjednom je sve zastalo.

     Gradonačelnik Bandić je u jednoj od svojih predizbornih kampanja početkom ovog stoljeća obećavao gradnju hos­picija no i to je odjednom „zaspalo" i zaboravilo se. Dakako, s takvim razvojem situacije mi u Udruzi ne možemo biti za­dovoljni, tim prije što se zaista ništa ozbiljno u proteklih 20 godina po pitanju izgradnje hospicija nije dogodilo.     Moram, ipak, napomenuti da je Grad Zagreb u jednom času odobrio sredstva za kupnju zemljišta no, prema mojim informacijama, to nije ostvareno.

Poznato je da u Hrvatskoj službeno postoji samo je­dan hospicij - u Rijeci, i to u partnerstvu lokalne zajednice i Crkve. Kako to komentirate?

     Oni koji vode ovu državu, naši političari, uvijek su nalazili načina da svoje bližnje neizlječivo bolesne preko svojih„veza" rješavaju na najbolji mogući način - najčešće u bolnicama do smrti. Ostali građani morali su se za svoje bližnje snalaziti kako su mogli i znali, pri čemu su mnogi htjeli smjestiti ih u neku ustanovu u kojoj bi im se pružila zadovoljavajuća medicinska skrb, ali to nisu uspjeli.

     Nažalost, za sada egzistira jedina takva prava ustanova hospicijskog karaktera u Rijeci koja je osnovana uz suradnju Crkve, grada Rijeke i Županije. U osnivanju je i hospicij u Puli, također uz potporu Crkve. Potrebe za hospicijem prisutne su i u svim većim gradovima u Republici Hrvatskoj, u Splitu, Osi­jeku, Brodu, Zadru, Dubrovniku itd. Dakako, broj kreveta u tim gradovima trebao bi biti znatno manji nego u Zagrebu.

Političare to ne zanima

Kako je očito sve zastalo, jeste li poduzeli barem ne­što u Zagrebu?

     U ime Hrvatske udruga prijatelja hospicija bili smo na raz­govorima i s crkvenim predstavnicima u Zagrebu i s predstav­nicima grada Zagreba, obišli smo nekoliko lokacija na kojima postoje neiskorištene ili ne do kraja izgrađene zgrade, ali nije se uspjelo riješiti ništa, jer interesa političara za hospicij nije bilo.

     Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti koji je dobro promovi­rao palijativnu skrb, a koja bi se trebala provoditi u bolnicama, nije još zaživio, tako da, primjerice, u Zagrebu danas raspola­žemo samo sa devet palijativnih (hospicijskih) kreveta u bolni­ci u Rockefellerovoj, što niti izdaleka nije dovoljno za potrebe grada (naša je procjena da bi trebalo ukupno imati najmanje 40 kreveta).

     Postojala je inicijativa župnika gospodina Cindorija iz Raki- tja za gradnju hospicija, no i ta je inicijativa zastala. U principu Crkva je zainteresirana za pomaganje siromašnima i bolesni­ma pa, iako i u Zagrebu raspolaže brojnim prostorima, bez interesa i podrške politike ostvarenje hospicija preko Crkve ispada nemoguća misija. Stoga je naša    Udruga uz podršku nekih pojedinaca odlučila u jesen ponovno pokrenuti promo­tivne aktivnosti kojima bi građane upoznavali s potrebama  brojnih bolesnika i njihovih obitelji te na taj način stimulirali i političare da se pokrenu aktivnosti za gradnju hospicija ili do­djelu odgovarajućeg već izgrađenog prostora za ostvarenje hospicijske skrbi u Zagrebu.

Bogati se snađu

Funkciju palijativne skrbi sve više obavljaju i župa­nijski i privatni domovi umirovljenika, prvi na stacionar­nim odjelima koji su postali prava umirališta, a privatni uz vrlo visoke naknade omogućavaju dostojanstvenije umi­ranje. Kako to komentirate i kakav model biste preporuči­li?

     Točno je da danas ulogu hospicija donekle preuzimaju do­movi za umirovljenike, no u mnogima uvjeti nisu ni približno onakvi kakvi bi trebali biti u hospiciju. U nekima od tih domo­va uvjeti su dobri, no u većini mnogo toga nedostaje da bi ti teški pacijenti imali optimalnu njegu i zdravstvenu skrb.

     Dakako, oni bogatiji građani snalaze se u boljim domovi­ma koji su i dosta skupi, dok prosječni građanin to nije u sta­nju te je stoga nužnost da se omogući boravak u hospicijskoj ustanovi. Kako? Tako da se utvrdi broj stanovnika i broj neiz­lječivih (godišnje) po županijama te odredi da županija mora osigurati prostor (ne u domu zdravlja), ali i izučeni kadar koji će bolesnicima biti na raspolaganju.

Zanimljivo je da se uglavnom zagovara i propisuje odgovornost potomaka za starije osobe, iako je poznato da je na stotine tisuća mladih iselilo, da su i unutarnjim migra­cijama mnoge starije osobe ostale napuštene, zanemarene i marginalizirane. Kako to riješiti?

     Mnogi danas upozoravaju kako su tisuće mladih napustile ovu zemlju i svoje roditelje ili bližu rodbinu ostavile na brizi državi. To je s ljudske strane, ali i ekonomske, krajnje nekorek­tno kako prema bližnjima, tako i prema društvu u cjelini. Ti isti mladi ljudi očekuju da im roditelji ili rodbina ostavi neku svoju imovinu, a da oni nemaju nikakvu brigu o njihovom zdrav­stvenom stanju. Smatram da bi to trebalo i zakonski riješiti na način da se iz imovine naplaćuje boravak u hospiciju.

Volonterstvu odzvonilo

Vaša Hrvatska udruga prijatelja hospicija ima dekla­rativnu potporu Ministarstva zdravstva, no ona je osnivač jedinog Regionalnog hospicijskog centra, a rad mu je po­glavito utemeljen na volonterskom radu. Je li to ispravan model?

     Svojevremeno je u našoj Udruzi došlo do ozbiljnih ra­sprava trebaju li u hospiciju biti uglavnom volonteri različitih profesija ili pak profesionalci. Prilikom osnivanja Udruge ideja vodilja je bila da, kao u Engleskoj, djelatnost hospicija mogu nositi volonteri.

     Smatram da je u današnje vrijeme iluzorno misliti da će netko raditi svoj profesionalni posao volonterski - to je mogla biti misao vodilja prije 40-50 godina, no danas je jasno da za takav ozbiljan posao ljudi moraju biti i plaćeni. To, pak, zahtije­va i dogovor sa zdravstvenim sustavom u RH, ali i županijskim vladajućim strukturama koje bi morale osigurati, uz prostor, i plaćanje zdravstvenih i drugih djelatnika u hospiciju. Nadam se da će stvari ubrzo krenuti u tom smjeru.

Jasna A. Petrović