UVODNA RIJEČ

Vladajući, zašto ignorirate umirovljenike?

Piše: Jasna A. Petrović

     Počela je neslužbena kampanja za izbore za Pred­sjednika Republike Hrvatske. Sve su brojnije izja­ve aktualne predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića u kojima se spominje problematika različitih slojeva društva. No, ono što je vidljivo iz svih tih poruka jest da se ni u jednom od pre- dizbornih obećanja ne spominju oni najugroženiji - umirovljenici.

     Neshvatljivo je da čelni ljudi države ignoriraju više od 1.240.000 umirovljenika, kao i činjenicu da više od polovice umirovljenika, njih 58 posto, živi ispod hrvat­ske linije siromaštva, koja za ovu godinu za samca iznosi 2.496,5 kuna.

Relativna vrijednost mirovina (udjel prosječne bruto mirovine u bruto plaći) iznosi 27,7 posto te je, uz irsku mirovinu, najniža u zemljama Europske unije, što je do­velo do toga da je svaki treći građanin stariji od 65 go­dina potonuo u zonu siromaštva te svaki drugi samac.

     Gospodo i gospođe, čak 98 posto svih umirovljeni­ka ima mirovine niže od prosječne plaće! Nije li tragična takva budućnost umirovljenika koju nudite današnjim siromašnim radnicima?

Položaj onih koji su izgradili svoju zemlju vlastitim rukama i znanjem, da bi bili „namireni" dva puta godiš­nje s mizernim usklađivanjem mirovina, koje im pojedu besplatno dopunsko zdravstveno osiguranje i povećani troškovi života, doista je ponižavajući.

     Nebriga vladajućih za umirovljenike i starije osobe dovela je do opće društvene marginalizacije starijih oso­ba, a kao što vidimo prema izjavama političke vrhuške, nema naznaka da bi se netko potrudio makar ih spome­nuti. O njima se šuti. Koga briga za 20 posto odbačenih starica i staraca?!

     Glavne teme o kojima predsjednica i premijer pričaju u javnosti uglavnom se svode na probleme iseljavanja mladih, slaba demografska kretanja, odnosa sa Srbijom i međunacionalnim ispadima, no nigdje nema ničeg o problemima umirovljenika koji jedva spajaju kraj s kra­jem, poniženi su i podcijenjeni, kopajući po kontejneri­ma i hraneći se po javnim kuhinjama.

     Gospodo, operite uši, jer jednog ćete se dana probu­diti u zemlji iz koje su mladi iselili, a stari pomrli od gladi!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

EPIDEMIJA HIPOHONDRIJE

Svi smo mi pomalo hipohondri

 

     Hipohondrija je bolestan strah od bolesti koje postoje samo u mašti bolesnika. Milijuni ljudi na ovom svijetu prekomjerno su uplašeni, oprezni i zabrinuti, tako da i pojavljenu najmanju bol toliko uvećavaju da ju smatraju sud­njim danom, to jest da je „vrag došao po svoje" To je bolest u kojoj je bolesnik uvjeren u postojanje tjelesne bolesti uzroko­vane „nečim i nekim" Ustvari, to je prenaglašena zabrinutost za vlastito zdravlje. Bolesnik stalno promatra svoje tijelo, pipa se da mu nešto ne promakne, ponavljano odlazi na liječničke preglede. Prisutna je i neugodna tjeskoba. Bolesnik ima i veli­ko nepovjerenje u dijagnostički postupak.

Hipohondar ne izlazi iz ordinacije bez recepta

     Čekaonice ambulanata prepune su ljudi koji su prestraše­ni zbog manjih bolova i koji su bolesno uvjereni da se nešto grozno s njima događa. Umjesto da mogu posvetiti svu svoju pažnju pacijentima koji istinski trebaju liječenje, liječnici, naj­češće oni opće prakse, gube vrijeme s ljudima kojima nije ni­šta, osim što osjećaju prolaznu indisponiranost ili psihogenu bol te s onima koji nerado napuštaju ambulantu bez da u ruci čvrsto drže neki recept.

Kada je bol prava bol, a ne fiksacija hipohondra

     Bol nije uvijek znak lošeg zdravlja. Ona je često rezultat napetosti ili nedovoljnog sna, prekomjernog uzimanja hrane ili pušenja ili prevelikih količina alkoholnih pića ili nedovoljne tjelovježbe, zagađene atmosfere ili dosade.

     Bol se pojačava sa strahom da bi ta bol mogla biti znak neke teške bolesti, a taj strah onda stvara i druge simptome, koji nemaju organsku podlogu i značenje. Mnogi pacijenti su ljuti i nezadovoljni ako im doktor kaže da je njihova bol psihogena.

Hipohondrija kao hobi - kako razlikovati hipohondra od simulanta i histerika

     Hipohondrija je pretjerana preokupacija sa svojim stvar­nim ili pretpostavljenim bolestima. To je više hobi nego bo­lest. Hipohondrija se razlikuje od simuliranja i histerije. Simu­lant može kazati da ga boli glava kada ga ustvari ne boli, samo kako bi izbjegao posao ili odgovornost. Čovjek s histerijom čini nešto slično na nesvjesnoj razini i na kraju dobije stvarnu glavobolju bez nekog fizičkog uzroka. Hipohondar sav sretan provodi dan iskušavajući nove lijekove za glavobolju koja će tek možda nastupiti.

     Tvrdi se, da svaki čovjek, osim u djetinjstvu, dobiva koji put u životu hipohondrične ideje, te se prema tome povremene hipohondrije pojavljuju i kod zdrava čovjeka. Sigurno treba strah pred bolešću shvatiti kao normalnu reakciju, ali ako je on pretjeran i neosnovan te odviše zaokuplja čitavu ličnost, onda se radi o neurotičnoj reakciji. U ozbiljnim, težim slučaje­vima bit će potrebna odgovarajuća psihoterapija.

dr. Ivo Belan