UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

IVAN KRESONJA, ZAČETNIK MODELA

Liftom u 21. stoljeće

 

     Ivan Kresonja zagrebački je umirovlje­nik i predstavnik stanara u zgradi na adresi Zeleni dol 2. Zahvaljujući svojoj upornosti i entuzijazmu, nakon dugo­trajne borbe s birokracijom, uspio je is­hoditi promjene nekoliko zakona i pro­pisa te time omogućiti ugradnju dizala u svoju šesterokatnicu. Njegov model je postao predložak za veliki projekt „Do­stupnost do stana", kojim Vlada želi, uz pomoć sredstava iz fondova Europske unije, ugraditi dizala u stambene zgra­de kako bi olakšala život osobama s in­validitetom i starijim osobama. Kresonja nam je dao osvrt na svoju bitku, ali i na projekt koji, iako dugo najavljivan, još nije započeo.

Kako ste uspjeli i koliko vremena je trebalo da ugradite dizalo u svoju zgradu?

     Mi suvlasnici zgrade sa 16 stanova, šest katova i 118 stepenica stari smo prosječno 60 godina i imamo osam oso­ba s invaliditetom u zgradi, od čega su četiri sa 100-postotnim invaliditetom. Deset godina smo se bezuspješno obra­ćali svim ministarstvima, gradskim ure­dima i drugim nadležnim institucijama s ukupno 240 dopisa na 1.200 stranica. Gradski uredi su odbijali naš zahtjev s obrazloženjem da postoje zabrane svih zahvata u prostoru. Nastavili smo priti­skati urede, ministarstva, Sabor i Vladu da mijenjaju propise. Uspjeli smo isho­diti promjene nekoliko važnih zakona i propisa. Sada za ugradnju lifta više ne treba građevinska dozvola. Ne treba više niti 100 posto glasova stanara, nego samo 51 posto suglasnosti. Dobili smo od Ministarstva pravosuđa tumačenje da se onoga tko neće dati suglasnost isključuje iz troškova ugradnje. Kad smo uspjeli ishoditi te promjene, izradili smo projektnu studiju i podignuli zajam na 15 godina. To je 440.000 kuna plus ka­mata 3,80 posto, što je 578.000 kuna. Mjesečna nam je rata 3.500 kuna. Po­četak ugradnje dizala bio je 13. ožujka 2018., a puštanje u pogon 25. svibnja 2018.

Na tragu Vašeg uspješnog anga­žmana oko ugradnje dizala nastao je projekt „Dostupnost do stana" kojim država jamči ugradnju dizala uz su­financiranje iz Europske unije. Kako komentirate projekt, koliko on košta i koliko bi ljudi trebalo dobiti dizala u svojim zgradama?

     U Hrvatskoj ima 16.804 zgrade bez dizala i u njima živi oko 700.000 građa­na. Ima još i deseterokatnica u Hrvatskoj koje uopće nemaju lift. Cijena ugradnje dizala je od 30 do 50 tisuća eura. Meni je za projekt trebala šira podrška svih ljudi i svih političkih stranaka. Tu su političari i stranke prepoznali da bi mogli dobiti puno glasova, jer ima 1,2 milijuna umi­rovljenika. Sad su se svi uhvatili za to. Uglavnom, ishodio sam da se u cijeloj Hrvatskoj može dograđivati liftove bez građevinske dozvole. Sad je samo na upraviteljima zgrada i predstavnicima stanara da se uključe. Ako postoji jedna osoba s invaliditetom u zgradi, lift mora ići. Sad sami moramo napraviti sve da bismo dobili novac od EU, a smatram da to Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU ne radi kako treba.

Zbog čega se toliko dugo čeka na početak provedbe projekta „Dostu­pnost do stana"? Smatrate li da se problem može ubrzo riješiti, s obzirom na to da sljedeće godine ističe rok za financiranje unutar Operativnog pro­grama EU te se otvara novo razdoblje financiranja?

     Gabrijela Žalac trebala je pribaviti novac iz fonda za 2019. i 2020. godinu. Ona to ne povlači, jer nema stručni tim.      To se pitanje mora riješiti ubrzo riješiti, jer naposljetku neće ona pasti, nego će Vlada izgubiti dosta glasova na izbori­ma ako se ovaj projekt ne ostvari. Ipak će ubrzo biti izbori.

Poljaci i Česi su već preuzeli naš model ugradnje dizala. Imate li sazna­nja o tome hoće li se još koja država pridružiti i hoće li taj model postati uobičajena praksa u EU, uz mogućnost da dizala postanu obvezan dio zgrada ili uvođenja prava na dostupnost diza­la kao normativa u postizanju ljudskih i materijalnih prava u EU?

     Ne samo oni. Čuo sam od ljudi iz Slo­venije da će Austrija i Mađarska također početi s time. Oni su sad i ispred Slove­naca. To će ići na cijelom nivou EU, to je veliki posao, jer ima mnogo zgrada bez lifta po Europi. Pravo na lift u svim kon­vencijama UN-a već postoji. Hrvatska je potpisala sve takve konvencije i sve preporuke Vijeća Europe za osobe s in­validitetom. Sama činjenica da se među potpisanim dokumentima nalazi i pre­poruka Vijeća ministara iz 1992. ukazuje na postojanje problema ostvarenja pra­va osoba s invaliditetom na globalnom nivou, a osobito u našem slučaju, što je teško kršenje ljudskog dostojanstva. Liftovi su nadstranačko pitanje, jer mi­slim da nema zgrade u Hrvatskoj u kojoj nema osobe s invaliditetom.

Prema Vašim procjenama, do kada bi ugradnja dizala trebala biti gotova i može li takav infrastrukturni projekt, osim korisnicima, pomoći i gospodar­stvu?

      To je pitanje socijalne uključenosti starijih osoba. Ljudi dolaze u kontakt sa vanjskim svijetom, poboljšano je među- susjedsko druženje, razmjenjivanje mi­šljenja. Imate kod liječnika pravilo „zlat­nih sat vremena". Za transport preko 118 stepenica tih „zlatnih sat vremena" ode dok pacijent ne dođe liječniku na stol. Problem je starim ljudima, koji su čak i pokretni, nositi dvije vrećice s na­mirnicama. Zamislite majke s kolicima kako se penju na šesti kat. Lift poboljša­va kvalitetu stanovanja svim stanarima i njihovim gostima. Da ne govorim o benefitima za gospodarstvo. Angažira­le bi se tvrtke iz Hrvatske koje se bave proizvodnjom, ugradnjom i servisira- njem dizala, naši radnici i projektanti bi radili na izgradnji. To je oko 2.000 ljudi. Servis jednom mjesečno je 280 kuna s PDV-om i još 600 kuna godišnji servis. Pa to je novac, tu se gospodarstvo razvi­ja. Naša operativa i Vlada to ne shvaćaju. Nažalost, živimo u 21. stoljeću, zgrade su građene u 20., a ponašamo se kao da smo u 19. stoljeću.

Milan Dalmacija