UVODNA RIJEČ

Dan kad je vatra spalila sustav

Piše: Jasna A. Petrović

     Smrt je odsutnost prisutnosti, ništa više od toga. Beskrajno vrijeme u kojem nema povratka. Jaz koji ne možete vidjeti, a kada vjetar zapuše kroz nj, ne čuje se nikakav zvuk. Šest ih je izgorjelo, jedan muškarac posve slučajno koji je baš tog dana dovezen iz bolnice i ubačen u nagurani krevet u drvenoj kuti­ji sardina, uz pet starica. Umiralište bez dostojanstva, bez ljudskih prava, čista gola bitka za dah, za još jedan dan u pelenama.

     Njihov vrisak je zanijemio pred urlikom zapaljene štale, i dok su se čupali iz poveza kojima su ih pričvr­stili uz postelje kako im ne bi palo na pamet noću bau­ljati. Je li ona bakica koja voli pjevati crkvene pjesme posljednji put zapjevala, je li itko pokušao pobjeći iz ralja vatre? I nikoga da bi te barem držao za ruku, netko odgovoran, dužan, plaćen da te čuva.

    I nije li naša ljudska zadaća da tu nijemost prizora s ostacima tijela i dvije male električne pećice na minus 3 stupnja i huj vjetra oko drvene daščare, učinimo gla­snima do vriska, do urlika nezadovoljstva koji će rušiti moćnike i pisati povijest.

     Naš krik je tih, on spava u srcu. Nisu ni živjeli uzalud, iza njih ostaju sjećanja, proživljene ljubavi, stečena imovina, napisana pisma. A sad su u pelenama, polu­goli, poniženi, vezani, gladni, sedirani jakim tabletama za smirenje, neokupani, žedni.

Živ izgorjeti - ima li išta gore? Ima. To je smrt ispisa­na gramzivošću i nebrigom za starije na svim razinama.

     „Poruka cijele priče: rintaj kao konj do 65. godine, i puni proračun, a onda kada se umiroviš s tako malom mirovinom da si možeš osigurati samo smještaj u bara­ci, crkni pod vatrenim plamenom, jer ionako više nisi NIKOME važan" - najčešća je poruka starijih građana na društvenim mrežama. I pitanja koja, onako iskrena i mučna pogađaju u sridu: kad će ministrica ponuditi ostavku, kad će u pritvoru završiti vlasnica doma, kad će činovnici osmisliti sustav bez spaljenih staraca, kad će se vratiti dostojanstvo umiranja u zemlji koja se odrekla svojih starih. Jer, smrt i umiranje, kao i stvarno­sti koje označuju, međusobno se isključuju. Dok umira­nje još uključuje u sebi život, smrt je već označila kraj života. Naši stari umiru bez prava na život. Oni izgore kao fitilj prskalice.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

 

   

KAKO SE GRIJATI ZIMI?

Kada ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu

 

     Premda je vrijeme hirovito, ipak je zima i svatko od nas može se, zbog neopreza ili nesretnog slučaja, naći u okruženju opasno niskih temperatu­ra. Takve situacije dovode do hipoter- mije - sniženja tjelesne temperature.

     Temperatura ruku i stopala može pasti do 4,5 stupnja ispod normale, bez trajnih oštećenja za čovjekov orga­nizam. Međutim, relativno mali pad u unutarnjoj temperaturi tijela ubija čo­vjeka, bez razlike je li se našao u vodi, u kući bez grijanja ili u autu bez benzina. Možete preživjeti tri tjedna bez hrane, oko tri dana bez vode, ali bez topline ste sretni ako preživite tri sata.

     Zbog prevelike hladnoće može doći do oštećenja organizma, pa i do smrti. Smrt nastaje kad temperatura tijela padne ispod 22 stupnja Celzijusa. Čovjek izložen temperaturi vode od 15 stupnjeva može za nekoliko sati pretr­pjeti teška tjelesna oštećenja. Izlaganje tijela hladnoj vodi štetnije je za tijelo, nego izlaganje zraku iste temperature. Smrzavanje na vjetru je šest do 10 puta brže. Izmorenost, iscrpljenost i pijan­stvo nepovoljno utječu na otpornost prema hladnoći.

Voda krije opasnost

     Hipotermija je opasna čak i pri umjereno niskim temperaturama oko­line. Biti mokar na vjetru i na takvim umjereno niskim temperaturama može biti fatalno. Ne temperaturi od 35 stup­njeva ispod ništice mozak postaje umr- tvljen i ako se ništa ne poduzme, smrt može nastupiti već za sat i pol, nakon početka drhtanja.

Nema odjeće koja je djelotvorna u svakoj situaciji. Vunena odjeća ima po­sebno svojstvo da suši iznutra, održa­vajući tijelo toplim čak i kad je mokro. Nikad nemojte nositi jeans odjeću kada postoji bilo kakva mogućnost izlaga­nja hladnoći.

     Ako se nađete bez odgovarajuće zaštite, upotrijebi­te svoju domišlja­tost. Životi su bili spašeni podlaga­njem odjeće s bilo kakvim mekanim materijalom (suha trava, mahovina), koje je poslužilo kao hitna izolacija.

     Slaganje papira ili novina unutar odjeće također je od po­moći. Razumljivo, treba zaštititi glavu. Preko nezaštićene glave može se izgu­biti i do polovice ukupno proizvedene tjelesne topline. Stara planinarska po­slovica kaže: „Kad ti je nogama hladno, stavi kapu na glavu."

Suhoća - ključ preživljavanja

     Upozoravajući signali hipotermije su: intenzivno drhtanje, loša koordi­nacija pokreta, posrtanje, teškoće u govoru i gubitak pamćenja. Čak i blagi simptomi zahtijevaju poduzimanje hit­nih mjera. Najbolja procedura je, ako ju je moguće provesti, unesrećenika pre­nijeti u prikladni zaklon, zagrijanu pro­storiju ili u najbližu bolnicu. Nakon toga ugrijati ga termoforima, a zatim uroniti u vodu zagrijanu do 42 stupnja i, ako je pri svijesti, prisiliti ga da pije velike koli­čine tople, zaslađene tekućine.

     Ako je osoba negdje na terenu i s očito uznapredovalim simptomima hi­potermije, ne smije ju se micati s tog mjesta dok joj se ne pruži prva pomoć. Ako su simptomi blaži, osobu treba smjestiti u najbolji raspoloživi zaklon, mokru odjeću zamijeniti suhom i staviti što je više moguće izolacije između tije­la i zemlje. Treba održavati osobu bud­nom dok joj se daje tekućina.

Najjači nisu uvijek oni koji prežive. Najvjerojatnije će to biti oni koji jasno misle. Mozak je najbolje oruđe za pre­življavanje u takvim situacijama.

dr. Ivo Belan