UVODNA RIJEČ

Glasaj za sebe

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto nećemo pisati o tome za koga trebate gla­sati na predsjedničkim izborima, za Slastičarku s Pantovčaka koja slabo pjeva, teškog Karak­tera s političkog centra, pjevača-biznismena koji je okupio prvu bijelu kockicu grba i spremnost za sve, ili, pak, za sredovječnog Ducea koji će u predsjed­ničke dvore doseliti cijelu obitelj i osnovati univer­zalno savjetovalište za politički nepismen narod.

     Nećemo vam reći niti da trebate glasati za dečka s Princetona koji bi htio da mu država tati i mami plaća čuvanje njegove djece, niti za Rosu Luxembourg s borbene fronte ili uljuđenu prav­nicu s oštrim jezikom, a pogotovo ne za Antu koji se zove po Paveliću, a konclogor zove takozvanim Jasenovcem. Nemojte glasati za takozvane, tek to­liko ćemo vam reći.

     Glasajte za sebe. Vi ste najosramoćenija najjad­nija društvena skupina, jer nakon što ste otkupili stanove, izgradili tvornice i autoceste i podigli svo­ju djecu da budu radnom snagom diljem Europe, ovdje vas nitko ne poštuje, ne vidi, niti ne čuje. Glasajte za sebe jer imate stalno opadajući udjel mirovine u prosječnoj plaći od samo 38 posto, jer je svaki treći od vas siromašan, a 53 posto vas ima mirovine niže od hrvatske linije siromaštva. Gla­sajte za sebe jer ste pod stare dane postali kolek­cionari plastičnih boca, kopači kontejnera i saku­pljači raznobojnih ostataka hrane na tržnicama za kreativan božićni ručak. Jer se po pola dana grijete u kružnim vožnjama tramvajima, a noću škljocate gebisima od zime i gladi u svom opustjelom stanu za koji više nemate za režije.

     Glasajte za sebe, jer je ovo država u kojoj se po­vlastice dijele po partiji, babi i kumu, jer je korupci­ja vaša svakodnevica, a banke su gospodari malog hrvatskog svemira. Pljunite u šake i donesite svoju odluku: ja glasam za sebe.

     Što god odlučili, na vama je. Samo nemojte ostati kod kuće i sljedećih pet godina kukati po susjedstvu ili društvenim mrežama. Vaša odgovor­nost je - vaš glas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

STRAH OD LIJEČNIKA

Muškarci zbog straha kraće žive

 

     U nekakvom neistraženom kutku muškog mozga nalazi se jedan mali, ali podmukao strah - čak i neki od najsnažnijih muškaraca boje se liječnika. Medicinske sestre školskih dis­panzera kažu da strah počinje još u naj­ranijoj dobi u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Kasnije taj strah raste s godinama i čini da dobrom broju odra­slih muškaraca klecaju koljena već pri samom pogledu na bijeli mantil liječni­ka. Činjenica je da muškarci posjećuju ambulante oko 20 posto rjeđe nego žene, dok im je stopa smrtnosti nešto viša nego kod žena. Mnogi stručnjaci kažu da se strah nalazi vrlo visoko na listi razloga zbog kojih muškarci zao­bilaze liječnika.

     U pubertetu djevojke dobivaju mnogo savjeta, informacija i pomoći od svojih majki i učitelja, dok se dje­čake ostavlja praktički same. Kod njih je često vidljivo znatno nepoznavanje vlastitog tijela. Muškarci često uopće ne uočavaju potrebu da posjete liječnika, a isto tako, nisu svjesni najočitijih tjele­snih upozoravajućih simptoma. Takvo nepoznavanje vlastitog tijela može kat­kada imati i tragične posljedice. Mnogi aspekti života žena, kao što je menstrua- cija, trudnoća i briga oko obitelji, dovode žene liječniku redovito, što nije slučaj s muškarcima.

Njegovanje macho imidza

     Osim što jednostavno nisu naviknuti na doktore, muškarci imaju i druge ra­zloge za strah od traženja medicinske pomoći. Naše društvo i kultura kažu da muškarci moraju biti jaki i neranjivi. Oni muškarci koji to nisu, mogu se suočiti s ruganjem i ismijavanjem od strane svojih prijatelja.

     Osim toga, tužiti se na bol smatra se slabošću. Koliko smo puta čuli primjedbu „Kog se vraga žališ da te boli, jesi li ti uop­će muško?" Moj je djed živio s bolovima u svom trbuhu nekoliko tjedana, bez da je išta o tome govorio. Kad je konačno to spomenuo, odvezli smo ga hitno u bol­nicu i pokazalo se da je hodao naokolo

     s puknutim slijepim crijevom i upalom potrbušnice. Morao je biti hitno operiran, samo zato što nije „muški" potužiti se na bol!

Biti „muškarčina" također znači uvijek biti neovisan i držati sve pod kontrolom. Biti u ulozi bolesnika znači biti ovisan o nekome, a to mnogi muškarci nerado pri­hvaćaju. Za muškarce odlazak liječniku znači stavljati sebe u tuđe ruke, a toga se oni plaše, jer su od malih mogu trenirani da zadržavaju kontrolu nad svakim as­pektom svojih života.

     Kad muškarac ide liječniku, dobar dio onoga čega se boji jest da će mu doktor reći da promijeni svoj stil života. Te pro­mjene kojih se boji mogu biti jednostav­ne, poput potrebe da se više posveti tje­lovježbi, kako bi izbjegao povišeni krvni tlak, a mogu biti i zastrašujuće, poput po­trebe da bude hospitaliziran ili operiran zbog ozbiljne bolesti. Strah da će čuti da su ozbiljno bolesni često drži muškarce podalje od liječnika.

Otiđite na pregled

     Kako muškarci mogu svladati svoje strahove i početi koristiti prednosti koje proizlaze iz liječničke pomoći? Stručnjaci kažu daje potrebna ponovna eduka­cija na području misaonog procesa. Oni moraju shvatiti da zaobilaženje liječnika nije inteligentno, niti muški. To je glupo. U biti, muškarci moraju sebe uvjeriti da im je mnogo korisni­je posjećivati liječnika redovno, nego štititi svoj „macho imidž" i izbjegavati suočavanje s činjenicom da su bole­sni. Pored svega toga, strah muška­raca da će ispasti ranjivi katkada im onemogućuje da budu sasvim otvo­reni pred liječnikom.

     Postoji problem - kada otići do liječ­nika? Da bi se što bolje snalazili u tome, muškarci moraju imati dobar kontakt sa svojim tijelom, dobro poznavati svoj organizam. Ako im to uspije, zdravlje će biti bolje. Postat će mnogo oprezniji i vo­dit će više brige o svojoj tjelesnoj težini, uključit će se u neku od sportsko-rekrea- tivnih aktivnosti i naučit će kako smanjiti stres.

     Muškarci jednostavno moraju nauči­ti više cijeniti svoje zdravlje nego svoje strahove.     Treba priznati, to je teško, ali vrijedi potruditi se. Na koncu - ako može poslužiti za utjehu - ni muški liječnici nisu ništa bolji od drugih muškaraca!

dr. Ivo Belan