UVODNA RIJEČ

Arheolozi vole stare

Piše: Jasna A. Petrović

     Politički tajnik HDZ-a i potpredsjednik Sabora Ante Sanader jako voli arheologe. Tako je nezaposlenog bivšeg gradonačelnika Omiša Ivana Škaričića, na­kon pola godine nagradne političke plaće, 2013. zaposlio bez natječaja i kvalifikacija na posao ravnatelja Doma za starije i nemoćne u Splitu. U međuvremenu je ravnatelj prije dvije godine pravomoćno osuđen zbog zloupotre­be položaja, ali to nije umanjilo ljubav Sanadera za stra­načkog mu frenda Škaričića.

     Osim toga sigurno je to vrli Ante učinio u dobroj vje­ri, jer voli prvu damu krimića Agathu Christie čiji je drugi muž bio ugledan arheolog, pa je poznata po izreci da je „idealan muž arheolog jer što je žena starija to ga više zanima''.

     Tako je valjda dobroćudno sudio i Sanader, uvjeren kako je arheolog idealno zvanje za starački dom, a k tome je negdje, kako sam glavni lik Škaričić kaže, treba­lo ga zaposliti nakon što je 18 godina bio gradonačelnik. Nazdravlje.

     No, možda neki arheolozi toliko vole stare da su im draži što su antikniji, pa čak i do linije smrti. Možda se tu krije tajna umirućih staraca iz splitskih domova za starije i nemoćne Zenta i Vukovarska, ali i nevjerojatne toleran­cije stručne javnosti spram rukovodećih osoba.

     Zdravstvena inspekcija Vilija Beroša je ocijenila kako nitko nije kriv za pomrle starice i starce, iako je očito kako je glavna sestra preuzela odgovornost skrbi o korisnici­ma i spašavala što je mogla, nabavljala sa svih strana ši­vane maskice, jer ih ravnatelj, a niti osnivač Blaženko Bo- ban, župan Splitsko-dalmatinske županije, nisu osigurali. Bez zaštitne opreme, kako su zaposleni mogli štititi i sebe i korisnike? Virus je tako poludio, ali nitko nije kriv. Mrtvi su krivi jer su stari. Virus je kriv.

     Ministrica socijale Vesna Bedeković u maski Harry Po- ttera se 8. travnja uprizorila u Splitu, bez da je sa sobom povela svoju socijalnu inspekciju ili barem priznala da ju je raspustila još 16. ožujka, a ponovo aktivirala dva dana nakon splitske presice. I dok je Beroš pokrivao druge, Be- deković je pokrivala sebe. Uostalom, sličan je to slučaj, žena je kao osnovni studij završila za učiteljicu, što je nije nimalo pripremilo za posao iz socijale. To ekipi na vlasti nije važno. Glavno da su njihovi.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

HRVATSKA U SOCIJALNOJ NESIGURNOSTI

Hoće li nam ponestati kanti za smeće?

Piše: Jasna A. Petrović

 

     Nakon što su europski lideri proglasili 2017. godine Europ­ski stup socijalnih prava kao politički zagovor socijalnih prava građana EU, među kojima i za dosto­janstven život u starijoj dobi, ovih su dana objavljeni rezultati istraživanja Eurofonda   „Otpornost na socijalnu sigurnost". Zanimljivo je da je razi­na brige ispitanika da u starijoj dobi neće imati dovoljne prihode za život najviša u Grčkoj, Španjolskoj i Portu­galu, dok je najniža u Danskoj, Šved­skoj i Austriji.

     Hrvatske je negdje u gornjoj po­lovici ljestvice straha od siromaštva u starosti, no to je bilo prije dvije go­dine, dok bi današnji hrvatski građa­ni, zahvaljujući tekućoj mirovinskoj reformi, sigurno iskazali daleko viši stupanj straha od tadašnjih 6.4 (od 10 kao najgore procjene vlastite ne­sigurnosti).

Zna se - da su umirovljenici siromašni

     Zahvaljujući peticiji Sindikata umirovljenika od prije tri godine te prošlogodišnjim prosvjedima u šest gradova u Hrvatskoj protiv siromaš­tva starijih osoba, bitno je porasla osviještenost o siromaštvu u penziji. Mnogi mladi koji su iselili iz Hrvatske kao jedan od razloga nerijetko na­vode i bijedne mirovine, pa je očito percepcija o tom pitanju u javno­sti izašla iz dobnog geta i postala opće poznata činjenica. Političarima više ne pomaže ni lažiranje ili „zao­kruživanje" statističkih pokazatelja o mirovinama, jer sada siromaštvo stanuje tu u susjedstvu, iza ugla, kod prvog kontejnera ili kante za smeće. Više ga se ne može previdjeti niti za­nijekati.

     Istraživanje ukazuje i na poveća­ni, posve razložno veći strah ženske populacije od socijalne nesigurnosti u starijoj dobi, a u nekim zemljama, poput Bugarske, Latvije i Slovačke, razlika u percepciji je izrazito visoka na rodnoj osnovi.

     Čemu ovakva istraživanja? Soci­jalna nesigurnost odražava smanje­nu kvalitetu života i odraz je nepo­stojanja mehanizama koji bi mogli amortizirati negativne učinke takvih socijalnih padova u ponor. Ujedno se istraživanjem ispitala sposobnost izloženih da se suoče s posljedicama socijalnih padova. Na prvom mjestu to odražava i kvalitetu javnih sustava i institucija, osobnih resursa za pre­življavanje i međuljudskih potpora.

Samo jedan posto živi bez straha

     Eto i strašnog podatka kako samo jedan posto stanovništva EU uživa najvišu razinu socijalne sigur­nosti u svim promatranim područ­jima (osobna situacija, stanovanje, zdravstvena skrb, zaposlenost i pri­hodi u starosti). Većina stanovnika osjeća višestruku nesigurnost koja je međusobno povezana, pa tako onaj koji ima vrlo nisku mirovinu ili padne u tu skupinu nakon smrti partnera, vjerojatnije je da će se osjećati i nesi­gurnim u stanovanju (hoće li recimo zbog ovrhe izgubiti jedini stan).

      Međutim, čak i oni koji su imuć­niji mogu osjećati osobnu nesigur­nost, pa se nesigurnima osjeća i više od 27 posto Europljana u dobi 75 i više godina kad odlaze do dućana ili banke (mrak, gužva, prebrzi semafo­ri...). I ta dimenzija utječe na kvalite­tu života.

     SUH je, primjerice, upravo zbog izoliranosti u ruralnim područjima i otocima ili na visokim katovima stambenih zgrada te slabog javnog prijevoza, zatražio da mirovine sla­bije pokretnima (ponovno) donose poštari na vrata, no nadležne institu­cije su to odbile jer im je - preskupo i jer su se tako dogovorile s bankama. Njima je naprosto jeftinije ostaviti starije osobe prepuštene vlastitoj ne­sigurnost, izoliranosti i nemoći.    Ipak, najnesigurnijima se osjećaju osobe s niskim prihodima, starije žene, udo­vice, razvedene žene, a najviše žene u samačkim domaćinstvima.

     Taj je strah razložan i osnovan, a hoće li otpornost spram socijalnih padova i promjena biti viša ili niža, ovisi o zakonima, društvenoj po­dršci, razini prava i kvaliteti javnih institucija. U Hrvatskoj nadležne javne institucije uopće ne zanima siromaštvo, niti to uzimaju kao zna­čajan faktor za donošenje strategija, politika ili potrebnih mjera.      Više se polaže pozornost ideološkom pri­stupu, nego stvarnoj socijalnoj po­trebitosti.

52 posto mirovina ispod hrvatske linije siromaštva!

     Gotovo pet godina nakon što smo ušli u Europsku uniju, Hrvatska je jedna od najsiromašnijih članica, a najsiro­mašnija skupina su stariji od 65 godina. U većini zemalja EU najugroženija su djeca, no kod nas su to starice i starci, jer se društvo o najmlađima ipak done­kle pobrine. A stari neka crknu (kako su na Facebook stranici SUH-a nerijetko pisali građani).

     U Hrvatskoj 87 i pol tisuća osoba prima socijalnu naknadu od 440 do 980 kuna, što je tek svaka desetak oso­ba koja živi u ekstremnom siromaštvu. Zato ne čudi što svakog dana na ručak u pučku kuhinju dolazi 10 tisuća gra­đana.

Svaki peti građanin je u zoni siro­maštva, a svaki treći stariji od 65 godi­na. Europski prosjek stope siromaštva za tu dobnu skupinu je 18 posto, dok je kod nas brojka gotovo dvostruka. Najugroženija su staračka samačka domaćinstva, a osobito ona u ruralnim i socijalno i geografski izoliranim po­dručjima. Čak 43 posto siromašnih su žene koje žive same, a među starijima od 65 godina čak je i više od 60 posto žena u siromaštvu.

     Linija siromaštva u 2018. godini za jednočlano kućanstvo prema najnovi­jim podacima Državnog zavoda za sta­tistiku iznosi 2.321,42 kune, pa je time 52 posto svih mirovina temeljem rada (prema općim propisima) ispod linije siromaštva.    Prosječna mirovina je samo 23 kune viša od linije siromaštva!

     Još više šokira vrlo niska relativna vrijednost mirovine, odnosno udjel prosječne mirovine u prosječnoj neto plaći koji je u kolovozu iznosio samo 37,35 posto (najniži je od svih zemalja nastalih na području bivše Jugoslavije). Čak 160 tisuća umirovljenika ima miro­vinu nižu od 1.000 kuna. Što reći na sve to? Može se samo plakati.

     K tome, socijalne razlike sve su veće, a osobito među umirovljenicima. Samo 1,4 posto svih umirovljenika ima miro­vine više od prosječne plaće od 6.200 kuna, dok je taj udjel bitno drukčiji u skupini povlaštenih umirovljenika (pre­ma posebnim propisima), čak 25 posto ima više od prosječne plaće. Vlast, me­đutim, i dalje pogoduje bogatijima!