UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

ŠTO STOJI IZA POSKUPLJENJA SMJEŠTAJA U DOMU?

Zbog domova gubitaša - izgubili umirovljenici

 

Piše: Milan Dalmacija

     Od 1. lipnja poskupili su domovi umirovljenika, vrištali su naslovi iz novina i s televizije. Još jedan udar na ionako devastirani standard umirov­ljenika bio je neizbježan, a došao je na sa­mom početku previranja oko mirovinske reforme. Kao mamac da javnost skrene od bitnog, ili kao još jedno u nizu posku­pljenja, pitali smo se. Mamac nije bio.

     No, kako se umirovljenici koji žive u domovima nose s tim? Objasnit ćemo na primjeru Ankice Šoštarić, koja živi u jednom zagrebačkom domu umirovlje­nika. Pisala nam je ogorčena zbog novo­nastale situacije, koja je za nju, ali i velik broj drugih umirovljenika, dodatno osi­romašenje.

     „Morala sam otići u banku zbog povišenja cijene za smještaj u domu i, suma sumarum, ostaje mi od moje mirovine i 37 godina rada u Krašu - 52 kune! Vrlo dobro se zna kakve su mirovi­ne i da svakome od nas ostaje jako malo za vlastite potrebe, one najosnovnije, često ne više od dva paradajza i jedne paprike", ogorčena je Ankica Šoštarić, te pita: „A lijekovi, higijenske potrepštine, dodatna hrana, knjige, kultura?"

Visoki troškovi

     Čemu onda poskupljenje, koje u za­grebačkom slučaju iznosi od 10 do 14 posto, a u slučajevima poput Koprivni­ce i do 40 posto?! Iako smo se nadali da ćemo dobiti odgovor da je poskupljenje opravdano poboljšanjem usluge ili za­poslenjem novog osoblja, rečeno nam je da su sve uzrokovali sami domovi koji - posluju s gubicima!

     „Odluka o povećanju cijena done­sena je nakon detaljne i dugoročne analize poslovanja domova te procjene relevantnih čimbenika, koji utječu na njihovo poslovanje. Prema službenim izvješćima financijskog poslovanja svih 10 domova za starije osobe, čija su osni­vačka prava prenesena na Grad Zagreb, ukupni rashodi proteklih godina bili su znatno veći u odnosu na ostvarene prihode", rekla je pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s inva­liditetom Romana Galić, te dodala kako su razlozi za takvo stanje različiti, od smanjenja decentraliziranih sredstava iz državnog proračuna, preko usklađiva­nja rashoda temeljem državnih propisa i kolektivnih ugovora, do rasta cijena energenata i komunalnih usluga.

     To, naposljetku, dovodi do toga da je ekonomska cijena domova, uz posku­pljenje, i dalje otprilike 25 posto niža od stvarnih troškova poslovanja. Tako se u Zagrebu, po novoj tarifi, za smještaj u stambenom dijelu treba platiti od 160 do 450 kuna više, ovisno o broju kreveta u sobi. Također je u odjelima za pojača­nu njegu cijena uvećana od 320 do 720 kuna za najviši stupanj usluge. Što kori­snici dobivaju za taj novac?

Skuplje po kategorijama

     Kategorizacijom domova umirovlje­nika nastojalo se stupnjevati domove po vrstama i kvaliteti pruženih usluga. No, kako u nas to biva, u istom domu se sada nudi najniži i najviši standard usluga.

      „Kategorizacija domova imala je za cilj razvrstavanje domova u tri kate­gorije, pri čemu su domovi najniže ka­tegorije trebali imati općenito najniži standard usluge i najnižu cijenu. Takva kategorizacija domova nije provedena u cijelosti, budući da je naknadnim iz­mjenama propisa omogućena kategori­zacija usluge ovisno o stupnju potrebne podrške samom korisniku. Općenito go­voreći, cijena ne ovisi o kategoriji doma, već o stupnju, odnosno opsegu pruže­ne usluge ovisno o potrebama samog korisnika", odgovaraju iz Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.

     Ako ćemo se voditi logikom „koliko daš, toliko imaš", možemo pretpostaviti da će kvaliteta usluga, naročito za slabo pokretne i teško bolesne štićenike rasti. No, što im ostaje od mirovina? Gospođi s početka priče ostaju 52 kune, nekima i manje. Ako znamo da sve većem dijelu umirovljenika obitelj i skrbnici plaćaju smještaj u domu, nameće se pitanje i koliki je ovo udar i na njihov standard? Čini se da limita u ovom slučaju nema.

Začarani krug

     „Za korisnike koji se smještaju teme­ljem rješenja Centra za socijalnu skrb utvrđuju se prihodi kojima korisnik su­djeluje u plaćanju usluge smještaja, a taj se prihod umanjuje za iznos naknade za osobne potrebe korisnika smještaja, što znači da mu na raspolaganju osta­je mjesečni iznos od 100 kuna. Pritom napominjemo da se cijene za korisnike smještene rješenjem Centra za socijalnu skrb zasad nisu povećavale. Navedeno se ne odnosi na korisnike koji izravno ugovaraju uslugu smještaja s domom", šturo objašnjavaju iz MDOMSP-a.

     I dok pročelnica Galić i ljudi iz Mini­starstva uvjeravaju kako je to bilo za­dnje rješenje i kako su vodili računa o niskom standardu umirovljenika, uz že­ljeno poboljšanje usluga, pitanje je ima li smisla spašavati domove, ako se isto­vremeno provode veliki i skupi projekti deinstitucionalizacije skrbi za starije? Možda do poskupljenja ne bi došlo da se taj novac prelio u domove. No, time bi samo uplovili u začarani krug mjera i ulaganja, gdje bi kvaliteta usluga bila žrtvovana za kvantitetu i dostupnost u zajednici ili obratno.

     Jedino rješenje koje nije izravno na teret korisnika domova ponudio je MDOMSP: „Osobe koje nemaju dostat­nih sredstava za podmirenje troškova smještaja moći će pravo na smještaj ostvariti putem Centra za socijalnu skrb djelomično ili u cijelosti na teret držav­nog proračuna." Pošteno. Zar ne bi dr­žava trebala osigurati da svatko svojom mirovnom može podmiriti trošak smje­štaja u dom, a da onima koji nemaju do­voljno vlastitih prihoda osigura smještaj na teret socijale?