UVODNA RIJEČ

Vitez na drvenom konjiću

Piše: Jasna A. Petrović

     Jesensko-zimska sjednica Sabora počela je aktualnim pri- jepodnevom, a pitanja premijeru Andreju Plenkoviću i mi­nistrima postavilo je 38 zastupnika iz oporbenih stranaka i stranaka vladajuće koalicije, a hrvatski akademik i vitez te pot­predsjednik Sabora Željko Reiner svoje pitanje je iskoristio da bi nabrojao sva postignuća Vlade. Povećan je kreditni rejting, pove­ćane su plaće, zabilježen je veliki gospodarski rast. I baš je lijepo kad je tako ugledan i pametan član HDZ-a stubokom vjeran svo­joj stranci i njezinoj Vladi.

     I onda se Reiner u čudu pita zašto netko građanima plasira teze da je sve u Hrvatskoj loše, a što je najgore ne može shvatiti kako ti isti građani ponekad u to povjeruju i ne vide da im je bolje!

     Pa je Reiner zamolio ministra gospodarstva Darka Horvata da mu na istoj sjednici objasni taj fenomen. Horvat mu je odgovorio da je točno kako postoji taj fenomen malodušja i da će se kroz ovu i sljedeću godinu Vlada boriti za bolji standard malog čovje­ka i izrazio nadu da će uspjeti još više podići minimalnu i prosječ­nu plaću. Reiner je bio samo djelomično zadovoljan odgovorom, jer da mu nije jasno zašto primjerice povećanje plaća od 11 posto nikoga ne dira i to je fenomen koji on ne može shvatiti. "Ne mogu shvatiti da ljudi koji su dobili 200, 500, 800 kuna veću plaću da im se naprosto čini da to nije važno", kazao je Reiner.

     Tako je zborio vitez na drvenom konjiću, koji stalno jaše na mjestu. Hopa, cupa, baš je život lijep. Tako je govorio akademik koji živi u svojoj ružičastoj bajci gdje nema gladnih i siromašnih, gdje nikome nije zima i svi imaju podno grijanje u kupaoni. Re- iner u svojem čuđenju nije primijetio da po dobi pripada u sve masovniju skupinu građana poodmakle dobi u kojoj sa svojim mjesečnim prihodima od kojih 25.000 kuna naprosto strši, jer uprihođuje u 30 dana njihovu godišnju mirovinu. I nije primijetio da su prosječni umirovljenici dobili polugodišnje povećanje mi­rovine od 60 kuna prosječno, od čega ne mogu kupiti ni drvenog konjića za jahanje na mjestu.

     Reiner ne zna da njegova generacija kopa po kontejnerima, a zimi se vozi u beskonačne krugove tramvajima, kako bi uštedili na grijanju. No, zato to zna aktualna predsjednica Kolinda, jer ona svoje mjesto u tramvajima prepušta razigranim staricama i star- čekima - za razliku od njemačkog ili finskog predsjednika te vrlo ekološki i socijalno osjetljivo ostatke hrane uvijek pomno spakira u odvojenu vrećicu da bi bila na dohvat siromasima namjernici­ma.

     Kolinda je bila najavljena da će doći prije koji tjedan na Ge- rontološki tulum u Zagrebu, no u zadnji tren je otkazala. Ima preča posla, nego promatrati umirovljenike čak i kad plešu i reci­tiraju. Zapravo, čuđenju nikad kraja, otkud im uopće za to snage. Uz sve fenomene koji bujaju u Hrvatskoj, sada imamo i fenomen malodušja po ministru Horvatu, a i definitivno zabetonirani feno­men političke elite koja ignorira i zanemaruje svoje stare.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

od japana do hrvatske

Zatvor bolji od gladi?

 

     Japan ima najstariju populaciju u svijetu, s više od četvrtine gra­đana starijih od 65 godina. To je svakako visok trošak za japanske javne financije, no posljednjih godi­na bilježi se novi neočekivani trend: prema statistikama sve više starijih Japanaca počini manja kriminalna djela, kako bi proveli ostatak života u zatvoru. Brojke govore da je tako­zvani kriminal starijih građana viso­ko iznad ijedne druge demografske grupacije, a u zadnjih dvadesetak godina se učetverostručio.

U zatvorima je sada svaki peti zatočenik starija osoba. A u većini slučajeva, devet od deset njih su sta­rije žene. Zločin zbog kojega završe u zatvoru je u pravilu sitna krađa u dućanu.

Dobrovoljno put zatvora

     Takav neuobičajeni fenomen ima korijenje u nedovoljno organiziranoj skrbi o starijim osobama. Broj japan­skih seniora koji žive potpuno sami je od 1985. godine porastao za 600 posto. Polovica svih privedenih zbog sitnih krađa žive sami, a najnovijim ispitivanjima japanske vlade, čak 40 posto počinitelja je izjavilo kako ne­maju obitelj ili nemaju komunikaci­ju s rodbinom. Takvim je seniorima život u zatvoru bolji od alternative. Voditeljica Ženskog zatvora lwakuni je pojasnila: „Možda imaju obitelj. Možda imaju kuću, ali nemaju mje­sto gdje se osjećaju doma"

     Zatvorski smještaj za starije „sitne lopove" košta oko 20 tisuća dolara po zatvoreniku godišnje, a nekad čak i više s obzirom na porasle troš­kove liječenja i posebne skrbi za sta­rije. Ipak, Japanci odlaze u zatvor pri­je svega kako ne bi bili sami, te kako bi stekli zajednicu kakvu ne mogu ostvariti izvan zatvora.

     „Uživam biti u zatvoru. Uvijek su oko meni ljudi, ne osjećam se osa­mljena. Kad sam bila po drugi put, odlučila sam da se neću vratiti, no sada sam već četvrti put jer sam osjećala nostalgiju. I opet ću doći kad me otpuste", naglašava jedna od zatvorenica.

Namjerno počinjenje sitnih krađi radi odlaska u zatvor u Japanu je tek bijeg od samoće i kvalitetnije zdrav­stvene skrbi, a ne doista od gladi. No, japanska vlada uzima taj problem vrlo ozbiljno, nastojeći poboljšati su­ stav socijalne skrbi i uključenosti.

     Život u zatvoru nije lak, no sve je više ljudi kojima je ipak bolji nego izvan njega.

Tko je vidio krasti još?

     Je li tako i u Hrvatskoj? Na strani­cama Ministarstva unutarnjih poslo­va nema nikakvih statistika i podata­ka, pa smo išli„po vezi". Nevjerojatno i istinito je kako u Hrvatskoj nema evidentiranja sitnih krađa, odnosno krađa manje vrijednosti, već se u službenim statistikama vode kao pri­javljene krađe, a takvih je lani u Hr­vatskoj bilo samo 2.542, od čega je izvršitelja starijih od 60 godina bilo samo 7,3 posto. Ispada da kod nas gotovo nitko ne krade, a stari su u potpunosti dobro opskrbljeni i soci­jalizirani, da im ne padaju na pamet japanske doskočice.

No, je li baš tako? Nedavno smo na tematskoj Facebook stranici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske („Po­kret protiv siromaštva starijih oso­ba") objavili noticu o Koprivničanki koja je tri godine prikrivala smrt oca i uredno podizala njegovu mirovinu. Reakcije pratitelja su neočekivane. Gotovo je nitko ne bi kaznio, jer „što je to prema Todoriću ili Sanaderu?" Drugi, pak, ironiziraju kako joj žele dugogodišnji zatvor, kako bi imala od čega živjeti sada kad su je otkrili. Ako budućnost počinje od promje­ne svijesti, onda će uskoro i stariji Hrvati, poput Japanaca, uskoro kre­nuti - dobrovoljno put zatvora! No, držimo da ipak neće, jer je hrvatska priča uvijek posebna.

     Naime, tu bi i u zatvoru ostali gladni. Poznat je od prije pet godina slučaj u Remetincu kad su otkrivene malverzacije s nabavom hrane, što je posljedično skresalo zatvoreničke obroke. Tako, nema opasnosti. Glad­ni umirovljenici će i dalje skupljati plastične boce po kontejnerima, sve dok neki ministar ne ukine otkupnu cijenu ili gradonačelnik uvede zabra­nu, poput gradske uprave Rovinja. Tko čeka, dočeka. Jednog dana će i u Hrvatskoj biti kao u Japanu.

Jasna A. Petrović