UVODNA RIJEČ

Dobizam i klaunovi

Piše: Jasna A. Petrović

     Zamislite na trenutak svijet u kojemu se koronavirus širi ubrzano i to najviše šireći zarazu na mlađe od 50 godina. I da je danak u smrti najviši među djecom i školarcima. I zamislite da znanstvenici procjenjuju da su upravo stari ti kod kojih je niži rizik zaraze zbog dugogo­dišnje izloženosti sličnim virusima. Kako biste vi reagirali na bolest koja većinom ubija mlade diljem planeta?

Vaša reakcija bi bila različita od ove koju sada imate, a osobito bi mnogi mlađi stanovnici svijeta imali drugi rječnik u javnosti. Ta danas čak i stariji građani smatraju kako je prirodno da oni prvi umru, „jer stari ionako treba­ju od nečega umrijeti".

     Slijede teška pitanja: jesu li neke vlade zemalja, po­put SAD-a, reagirale s ignoriranjem i odgodom spram prijetnji pandemije, samo zato što je u stvarnosti veća opasnost da će oboljeti i umrijeti starije osobe? Da li je to razlog što nam se pred očima vraćaju strogo omeđene, s policijom i vojskom na granicama, europske države, koje nimalo ne nalikuju na zajednicu ravnopravnih europskih država? Bez zajedničke politike u odnosu na pandemiju. Je li tu riječ o kašnjenju koje se ne bi dogodilo da je virus za prvotne žrtve „odabrao" mlade?

     Dobizam (ageism) igra ulogu, ne samo u kreiranju po­litika i mjera, već i u praktičnoj ulozi božjeg djelitelja smr­ti ili života. U Italiji su mnogi liječnici svjedočili kako su donosili teške odluke hoće li na respiratore spojiti mlađe, a starije ostavljati da umru. Što su i činili. Otuda i loše šale da su zapravo mirovinski fondovi financirali stvaranje i širenje takvog virusa, kako bi mogli ojačati mirovinske sustave i odgoditi njihov raspad. U stvarnosti se stvorila shizoidna podvojenost apela za zaštitu svojih starih od izlaganja virusu, zabranama izlazaka iz kuće, ali s podtek­stom kako bi njihov pritisak na zdravstvene ustanove bio manji. I to postaju protokoli trijaže, ostavite stare doma, a mlade spašavajte; dobizam u zdravstvenim uslugama bez presedana.

     Hrvatska je ponešto atipično postupila, doista štite­ći starije i u domovima umirovljenika, gdje se zbog toga zaraza nije proširila, kao i u medijskom prostoru produ­bljujući suosjećanje spram starijih. Izuzetak su javne bu­dale čiji govor mržnje sad već svatko prepoznaje. Klauni koji nikada neće doći na vlast. Osim u zemljama gdje već jesu na vlasti i gdje stari već plaćaju velik danak, ne samo zbog koronavirusa.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

od japana do hrvatske

Zatvor bolji od gladi?

 

     Japan ima najstariju populaciju u svijetu, s više od četvrtine gra­đana starijih od 65 godina. To je svakako visok trošak za japanske javne financije, no posljednjih godi­na bilježi se novi neočekivani trend: prema statistikama sve više starijih Japanaca počini manja kriminalna djela, kako bi proveli ostatak života u zatvoru. Brojke govore da je tako­zvani kriminal starijih građana viso­ko iznad ijedne druge demografske grupacije, a u zadnjih dvadesetak godina se učetverostručio.

U zatvorima je sada svaki peti zatočenik starija osoba. A u većini slučajeva, devet od deset njih su sta­rije žene. Zločin zbog kojega završe u zatvoru je u pravilu sitna krađa u dućanu.

Dobrovoljno put zatvora

     Takav neuobičajeni fenomen ima korijenje u nedovoljno organiziranoj skrbi o starijim osobama. Broj japan­skih seniora koji žive potpuno sami je od 1985. godine porastao za 600 posto. Polovica svih privedenih zbog sitnih krađa žive sami, a najnovijim ispitivanjima japanske vlade, čak 40 posto počinitelja je izjavilo kako ne­maju obitelj ili nemaju komunikaci­ju s rodbinom. Takvim je seniorima život u zatvoru bolji od alternative. Voditeljica Ženskog zatvora lwakuni je pojasnila: „Možda imaju obitelj. Možda imaju kuću, ali nemaju mje­sto gdje se osjećaju doma"

     Zatvorski smještaj za starije „sitne lopove" košta oko 20 tisuća dolara po zatvoreniku godišnje, a nekad čak i više s obzirom na porasle troš­kove liječenja i posebne skrbi za sta­rije. Ipak, Japanci odlaze u zatvor pri­je svega kako ne bi bili sami, te kako bi stekli zajednicu kakvu ne mogu ostvariti izvan zatvora.

     „Uživam biti u zatvoru. Uvijek su oko meni ljudi, ne osjećam se osa­mljena. Kad sam bila po drugi put, odlučila sam da se neću vratiti, no sada sam već četvrti put jer sam osjećala nostalgiju. I opet ću doći kad me otpuste", naglašava jedna od zatvorenica.

Namjerno počinjenje sitnih krađi radi odlaska u zatvor u Japanu je tek bijeg od samoće i kvalitetnije zdrav­stvene skrbi, a ne doista od gladi. No, japanska vlada uzima taj problem vrlo ozbiljno, nastojeći poboljšati su­ stav socijalne skrbi i uključenosti.

     Život u zatvoru nije lak, no sve je više ljudi kojima je ipak bolji nego izvan njega.

Tko je vidio krasti još?

     Je li tako i u Hrvatskoj? Na strani­cama Ministarstva unutarnjih poslo­va nema nikakvih statistika i podata­ka, pa smo išli„po vezi". Nevjerojatno i istinito je kako u Hrvatskoj nema evidentiranja sitnih krađa, odnosno krađa manje vrijednosti, već se u službenim statistikama vode kao pri­javljene krađe, a takvih je lani u Hr­vatskoj bilo samo 2.542, od čega je izvršitelja starijih od 60 godina bilo samo 7,3 posto. Ispada da kod nas gotovo nitko ne krade, a stari su u potpunosti dobro opskrbljeni i soci­jalizirani, da im ne padaju na pamet japanske doskočice.

No, je li baš tako? Nedavno smo na tematskoj Facebook stranici Sin­dikata umirovljenika Hrvatske („Po­kret protiv siromaštva starijih oso­ba") objavili noticu o Koprivničanki koja je tri godine prikrivala smrt oca i uredno podizala njegovu mirovinu. Reakcije pratitelja su neočekivane. Gotovo je nitko ne bi kaznio, jer „što je to prema Todoriću ili Sanaderu?" Drugi, pak, ironiziraju kako joj žele dugogodišnji zatvor, kako bi imala od čega živjeti sada kad su je otkrili. Ako budućnost počinje od promje­ne svijesti, onda će uskoro i stariji Hrvati, poput Japanaca, uskoro kre­nuti - dobrovoljno put zatvora! No, držimo da ipak neće, jer je hrvatska priča uvijek posebna.

     Naime, tu bi i u zatvoru ostali gladni. Poznat je od prije pet godina slučaj u Remetincu kad su otkrivene malverzacije s nabavom hrane, što je posljedično skresalo zatvoreničke obroke. Tako, nema opasnosti. Glad­ni umirovljenici će i dalje skupljati plastične boce po kontejnerima, sve dok neki ministar ne ukine otkupnu cijenu ili gradonačelnik uvede zabra­nu, poput gradske uprave Rovinja. Tko čeka, dočeka. Jednog dana će i u Hrvatskoj biti kao u Japanu.

Jasna A. Petrović