UVODNA RIJEČ

Daj glas za svoj spas

     Koji potencijalni Predsjednik Republike Hrvatske voli umirov­ljenike? Pođimo redom, od aktualne predsjednice. Znamo da je na Silvestrovo 2018. godine donijela košaru slatkiša, pića, kave i tortu u zagrebački Dom za starije Sveta Ana, a oni su joj uzvratili kulturno-umjetničkim programom i pitanjem zašto su mirovine tako male. Odgovor "nešto malo rasle ove godine, ali ni izdaleka blizu kako bi mogle".

Znamo da je u povodu Međunarodnog dana starijih osoba najavljena sudjelovati na Gerontološkom tulumu u Zagrebu, gdje ju je čekalo više stotina umirovljenika, ali je nakon dvadesetak minuta objavljeno kako ne stigne doći. Ima važnija posla. Zato je, da se oduži, 18. listopada organizirala Dan otvorenih vrata na Pantovčaku na temu „Za dostojanstvenu i sretnu treću dob", pa je tamo primala darove od raznih udruga, koje su joj i pjevale i plesale. Predstavnici gradske organizacije SUH-a su se odazvali i uručili joj informaciju o položaju umirovljenika u običnoj žutoj koverti. Slikala se s njima.

     Na jednoj konferenciji pod nazivom „Hrvatska kakvu treba­mo" Predsjednica je upitala okupljene može li itko živjeti s mini­malnom plaćom od 3.000 kuna, jer da je to premalo. Ali nije spo­menula činjenicu da 800 tisuća umirovljenika koji imaju manju mirovinu od spomenutog minimalca doista jedva preživljavaju kopajući po kontejnerima i kantama za smeće. Oni nisu „tko", oni su „nitko".

     Nedavno je zborila odlučno: "Naši ljudi ne traže socijalnu po­moć, nego dobro plaćeno i dostojanstveno radno mjesto i više od 3.000 kuna plaće", ali nije rekla da dostojanstvenu starost zaslužu­ju i umirovljenici.

     Eto poučka o dostojanstvu. Predsjednica Grabar-Kitarović ka­zala je kako svatko od nas starenje doživljava osobno, kao proces razvoja u kojemu se mijenjamo i proživljavamo nova iskustva, no kako se i dalje želimo radovati životu, bez obzira na godine. Rekla je da osjetila koliko veselja i iskrene životne radosti postoji među ljudima koje iskustvo života upozorava kako treba pamtiti samo sretne dane.

     Predsjednice, u kojem to ružičastom svijetu živite? Ili Vam je pala Željezna zavjesa pred oči pa ne vidite stvarnost?

Pa onda spomenimo Miroslava Škoru koji umirovljenike do sada nije spomenuo, iako se i njemu približavaju sijede godine. Ili još gore, kandidata Mislava Kolakušića, koji je samo opleo braniteljske mirovine i katastrofično rekao kako mirovinski sustav u Hrvatskoj ne postoji, da nema novca za mirovine. Niti je razumio mirovinski sustav, niti je spomenuo čovjeka.

     U listopadu je Milanović objavio kako ima radosnu vijest, jer će saborski zastupnici ostati bez povlaštenih mirovina. I od toga će valjda bolje živjeti siromašni umirovljenici?

     Spomenuo je ipak da su mirovine male„i tu će Vlada, koja god bila, morati više dati". „Umirovljenici su naši građani, svaki od njih zaslužuje dostojnu mirovinu za život i to nema veze s ideologi­jom. A svatko tko je na vlasti mora znati da je na vlasti i radi tih ljudi", zaključio je zagovornik„normalne Hrvatske".

Pa vi sada birajte kome ćete dati svoj glas. Za svoj spas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 


casino ekonomija

Hrvatska u luđačkoj košulji drugog mirovinskog stupa

 

Piše: Jasna A. Petrović

     Zašto svaka mirovinska reforma mora krenuti od reforme drugog stupa? Zato jer to i jest najveći problem mirovin­skog sustava u Hrvatskoj - konačno se u nečemu uvodno slažemo s resornim ministrom Markom Pavićem. No, ministru su fond-menadžeri uredno objasnili kako to znači povećati iz­dvajanja iz prvog javnog mirovinskog stupa s pet na čak 10 posto, pa time zakucati posljednji čavao u lijes mirovinskog sustava. Utopijski je neodrživa ideja da financiranje mirovin­skog sustava kapitalnim pokrićem može doprinijeti razvoju tr­žišta kapitala i gospodarskom rastu, tako da bi korist na koncu imali i umirovljenici.

Grijane kožne fotelje

     No, potrebno je objasniti karakter obveznog drugog mirovinskog stupa po modelu Svjetske banke i njegove posljedice po hrvatske javne financije. Dakle, bankari su se domislili kako će osnovati četiri obvezna mirovinska fonda pri svojim (stranim) bankama te od toga zarađivati visoke plaće, voziti luksuzne automobile s grijanim kožnim sjedali­ma i krajem godine dijeliti velike bonuse. Država im od cje­lovitog mirovinskog doprinosa od 20 posto, jednu četvrtinu prebacuje na upravljanje i kapitaliziranje, a kako državi onda nedostaje novac za isplatu mirovina prema općim i poseb­nim propisima, njima je najlakši način taj isti novac posuditi natrag državi i naplatiti masne kamate. Država je jamac za drugi stup, a istovremeno i posuđuje vrijednost iz njega, te se zadužuje da pokrpa rupu nastalu samim izdvajanjem u nj. Ludilo, zar ne!

     No, nekad se bankari i poigraju pa kupe ponešto dionica, a na njima u pravilu izgube novce, jer je većina njihovih skro­mnih ulaganja u dionice politički obojena. Baš svi su znali da iza takvih investicija stoji politička inicijacija, a ne poduzet­nički genij. Stotine tisuća kuna su dva mirovinska fonda do sada izgubila na dionicama Leda (Agrokora), a i oni i neki drugi su do sada pogubili na dionicama Centar i Credo banaka, Nexea, Magme, Ingre, Luke Ploče, Dalekovoda, Optime, Metroneta... Točnije krajem prošlog desetljeća izgubili su nevjerojatnih 4,8 milijardi kuna na dionicama tvrtki koje nisu dobro stajale, ali su banke kao njihovi kredi­tori našle svoj interes i u tome. A gubici po Agrokoru se još zbrajaju, procijenjeno barem jednu milijardu kuna do sada.

     O tome se, međutim, ne govori u javnosti. O tome se šuti, ili tek šapće, jer banke i financijska industrija u cijelosti iteka­ko financiraju medije u Hrvatskoj. Pa tko bi grizao ruku koja te hrani!

Koliki su gubitci drugog stupa?

     Hajdemo vidjeti koja je prava istina o tome da Hrvatska previše troši na mirovine. S osnova mirovinskog doprinosa iz plaća, prikupilo se 2017. godine 21,524 milijarde kuna, a 38,890 se isplatilo za mirovine. I sada udre ministar kukulelekati kako je to više od 17 milijardi kuna manjka. Ma je li to baš tako? Nije li u tih 17 milijardi i oko sedam milijardi tranzicij­skog troška drugog mirovinskog stupa godišnje (doprinosi pet posto, kamate šest posto i upravljačke i ulazne naknade). Zatim, tu ide i više od šest milijardi kuna za mirovine po po­sebnim propisima. I kad sve to zbrojimo, eto nam „manjka" od samo četiri milijarde kuna godišnje, što bi svakako bilo niže kada bismo odbili i cijenu usklađivanja mirovina za one prema posebnim propisima. Kad bi država razlučila sve te iznose za povlaštene, posebne i banke (drugi stup), ne bi se uopće moglo reći da su mirovine - preskupe, ali bi se moglo reći kako građani zapravo plaćaju konačni ceh, te se sve svo­di na kockanje radničkom štednjom za mirovine.

     Češka i Slovenija jedine su od postsocijalističkih zema­lja kojima je namijenjen ovaj model Svjetske banke, a koje tada nisu imale vanjski dug pa su stoga mogle odbiti model obvezne kapitalizirane štednje. No, uvele su ga, iz okruženja - Mađarska, Poljska, Slovačka, Bugarska, Rumunjska, Hrvat­ska, i gle, sve su ukinule obvezatni drugi stup, te uvele do­brovoljni. Samo zato kako bi spasili buduće žrtve, umirovlje­nike koji će primati bitno smanjene mirovine zbog drugog stupa, te javne financije.

Znanstvenici koji znaju istinu

     Što točno Hrvatsku drži u takvoj luđačkoj košulji, na­spram svih zemalja koje su dosad postupile drukčije, ne bi li se izvukle pred evidentnom opasnošću od kasino ekonomi­je? Što tjera ministra rada i mirovinskog sustava na uporno zagovaranje banaka i povećanje izdvajanja u drugi stup oti­manjem iz javnog prvog stupa?

 

     Nemamo odgovor, koji ne bi bio kažnjiv kao kleve­ta. Ali, imamo odgovor koji govori istinu: sa zaključno 2016. godinom ugledni znanstvenički timovi su izraču­nali kako je do tada registriran višak neto imovine ob­veznih fondova od 77,5 milijardi, što u odnosu na upla­ćene doprinose prividno iznosi zaradu od 16,7 milijardi kuna. Točno. No, za takve fiktivne prinose plaćena je previsoka cijena od 25 milijardi kuna i ona iznosi 9,3 milijarde kuna više od vrijednosti neto imovine. Razu­mijete li? Za toliko je veći ukupni gubitak ostvaren od strane obveznih fondova. Nema zarade. Samo gubitak!

     Tko ne razumije, neka pita brojne ugledne znanstveni­ke i profesore kojima je zalijepljen flaster na usta, a ne čuje ih se čak i kad govore: dr.sc. Ljubo Jurčić, dr.sc. Ivan Lo- vrinović, dr.sc. Drago Jakovčević, dr.sc. Gojko Bežovan, dr.sc. Vladimir Čavrak, dr. Guste Santini, dr.sc. Ante Sa- modol, mr.sc. Snježana Andrijević... Oni isto znaju da je ovo istina.